Čađavi krakuni – posveta jednoj generaciji

cadjavi krakuniU moru obljetnica šta se imaju dogoditi tekuće godine, jedna mi je zapela za oko i šteta bi bila nemjerljiva ne obilježiti ju dostojno jer je ista pokrenula lavinu promjena u našemu mirnom i živopisnom gradiću. Tako čitam na Im-portalima o obilježavanju tridesete godišnjice caffe bara Paško (pozdrav svim njegovim gostima ma gdje bili, a isti je odigrao važnu ulogu u našoj priči) pa mi na pamet padoše Čađavi krakuni te rekoh sam sebi u bradu: čovječe, njima je ove godine okruglih 30 godina! Mislim da takva obljetnica zaslužuje primjereno mjesto u našim tiskovnim i elektroničkim medijima. Nošen tom idejom, pročačkao sam malo po sjećanju članova benda i svjedoka, a na koncu konca, bio sam jedan od sudionika te, za rock and roll, važne priče.

Grupa je nastala kao zezancija dvojice školskih kolega koji su odlučili svirati. Brzo uvidjevši kako to neće ići lagano, jer njih dva su činila tek ritam sekciju (bas i bubanj), pozvali su Zlatka koji je, navodno, rasturao gitaru! Nakon nabave instrumenata, pojačala i ostalog što ide uz to, trebalo je naći prostor za vježbanje što ih je gotovo pokolebalo da odustanu od svega. Uz malo domišljatosti i svesrdnu potporu ostalih, taj je problem apsolviran! Napominjem, tada je u Krajini djelovalo nekoliko glazbenih grupa koje su bile planetarno popularne, kao i niz samostalnih umjetnika koji nisu mogli naći mjesta u tim sastavima već su, svirajući prvenstveno tuđi materijal, tražili svoje mjesto pod suncem. Krakuni su ovdje uvidjeli kvaku i velikim angažmanom lidera sastava počeli pisati vlastite tekstove i glazbu što ih je razlikovalo od drugih. Nemali broj Imoćana ostao je zadivljen čuvši nacrte uvodnog singla Čađavi krakuni, pravog texaškog hard bluesa natopljenog gitarskim rifovima, te kotrljajućim ritmom boogieja (gdje autor odaje počast jednom vremenu što neumitno prolazi ustupajući mjesto AOR-mainstremu, art punku, te new waveu, čime su se zaluđivale generacije što su dolazile iza njih). Prvijenac je pokazao autorski potencijal Željka Ćapina Džegera, koji je napisao ili supotpisao tekstove pune lascivnih i veselih doskočica. Čvrsta ritam sekcija i Zlatkove gitarske baraže u udarnim brojevima bile su u rasponu od kristalno jasnih tonova do distorzija te primjer čvrstih veza sa blues tradicijom pjesama, pa se glas o njima kao munja proširo cijelom Krajinom.

ŽIVOT U PATIKAMA I REBAMA

Ima san nekad prvu curu,
ima san i odijelo za maturu.
Ima san i prvu pričest dapače,
ima san ja i štofane gaće.
Neke štofane gaće plave
šta bi me po nogama češale…
Ali ako bi robon šta kraće tija opisat sebe,
cili bi mi život sta u patike i rebe.

Ima san ja i puste cipele,
ima san i košulje bijele
i đempere ima san
a ima san i dolčevite…
Ali ako bi robon šta kraće tija opisat sebe,
cili bi mi život sta u patike i rebe.

Minja se samo kroj,
minja se samo broj,
ali u patike i rebe
obuka se cili život moj.

Istina, nosio je on nekad i kravate,
nosio je majice na špaline i mudante.
Poneke minute
vidio bi i kapute.
Ali,onako baš kad bi se obuka za sebe,
uvik bi se obuka u patike i rebe.

Istina, ima je on i odijelo za vjenčanje,
samo jedno, ni više, nimanje.
Ima je i kolajnu od zlata, ima je i uniformu od rata.
Ali, onako, za sebe,
obuka bi uvik patike i rebe.

Jer ne možeš uvik imati modne slobode,
život zna donit i sprovode
i općenito životna priča cijela
zahtijeva mnogobrojne uniforme i odijela.
Ali ako bi robon šta kraće tio opisat sebe,
cili bi mi život sta u patike i rebe.

Minja se samo kroj,
minja se samo broj,
minja se samo život moj.

Jer kad se okrenem iza sebe,
život se polako izliza,ka patike i rebe.

Životnu filozofiju i sve teme prožima blues, ili kako ga je jednom u šali prozvao jedan član banda „imocki ganga blues” (ovo IMOCKI shvatite baš kao imocki, a ne nikako IMOTSKI jer je razlika ogromna u glazbenom, socijalnom i kulturološkom smislu).

…dok sjediš naslonjen na kamen s usnom harmonikom u ruci,

a  na prašnjavoj cesti oko tebe prolaze auti što negdje žure, tvoj autobus nikako da dodje

i što ti preostaje…

Prava prašina podigla se kad je vrlo uspješni marketing benda dao u Zagrebu tiskati bedževe s logom grupe naručene preko Džuboksa, tada jedine underground tiskovine. Imotski je poludio za bedževima koji su razgrabljeni brzinom treptaja oka.

To, kao i ostala dogadjanja oko projekta, daju potpuno novu dimenziju cijeloj priči! Sastanci subotom u gradu, popodnevne vježbe u Hršćevanima, gdje bi se znalo okupiti dosta znatiželjnika, prvi samostalni singl naslovljen imenom banda, hrpa napisanih a neuvježbanih pjesama, legendarna svirka za doček Nove godine te još mnoštvo stvari daju nam za pravo reći: Keep the rolling! Sada, kada s velike distance pogledam na to razdoblje mog života, mogu reći kako je velika šteta što album nije ugledao svjetlo dana jer sam duboko uvjeren da bi polučio uspjeh kako kod kritike tako i kod publike! Ne sumnjam, ova posveta Čađavim krakunima razgalit će srca mnogih poklonika rocka u Imotskoj krajini a i šire, te se nostalgično prisjetiti dana kad su našim zavičajem koračali rock mastodonti.

Pacifisti, šovinisti žele da se bune

Klerikalci, padobranci ne žele da trune

Apači i crne noge plaču kad top grune

Komunisti slušaju čađave krakune.

Uzgred rečeno, by the way, što zapravo znači usput ili uz cestu. Neša bi zasigurno sada dodao, nije usput nego uz auto-put. Mlađa populacija, hvala Bogu, ne zna kolika i kakva je muda trebalo imati pa u pjesmi spomenuti komuniste, koji uz to i slušaju Krakune. Osobno sam bio na infomativnom i „drugarskom“ razgovoru u Općinskom skeretarijatu Opštenarodne odbrane i civilne zaštite zbog banalne stvari kakva bijaše školska zadaća naslova Smrt Gospodina Magarca, nastala u godini Titove smrti, a kao jasna aluzija na smrt Najvećeg sina naroda i narodnosti. Na zapisnik o saslušanju nestašnog srednjoškolca devedesetih godina namjerio se Tomo Jonjić, kolega iz Obrazovne, kako smo od milja zvali usmjerenja suradnika u nastavi, puna odlikaša. Samo Bog zna jesmo li radi petica u svjedodžbama dospjeli na Sorbonu, kako smo od milja zvali zgradu na vrhu grada iz koje danas rastu stabla.

Neša je u razred dospio naknadno, ne po uspjehu, već zahvaljujući potvrdi o nesposobnosti za sofisticiranija zanatska i ostala uslužna zanimanja. Bez tog avangardnog pothvata ne bi bilo Čađavih krakuna, ove priče, a ni deset pari kanađanki za odigrat pet protiv pet na Partizanu. Jedino su Džegerove kanađanke bile crne boje.

Stara baba u konabu slazi

Na vratima Čađav krakun plazi…

Sličice iz života:

Marc Twain, autor knjige Doživljaji Huckleberry Fina bi zasigurno ostao zatečen imotskom inačicom naslova Doživljaji Neše i Ćapina, pa evo nekih zgoda:

Hladna sarajevska zima godine Gospodnje 1982. (da, dobro ste pročitali – sarajevska), odlazak na koncert Ten Years After and Alvin Lee. Po povratu u Imotski „dobronamjernik“ pita Nešu, kako ste išli u Sarajevo? Neša odgovara; Autobusom do Mostara, vlakom do Sarajeva, a avionom do Zenice i tako nazad. Neša je, navodno, imao neku curu-prijateljicu u Sarajevu, koju je samo trebalo pronaći. Problema nije trebalo biti jer On ima adresu prema kojoj nas je uredno usmjerio prvi taksist. Poslije duga pješačenja dođemo u ulicu gdje nam ljudi kažu da smo promašili, jer je tražena adresa skroz na drugom kraju grada!? Nema veze! Krenemo dalje pješačeći sat vremena. Tražene ulice nema! Dva sata, tražene ulice nigdje! S obzirom da smo već odšetali iz Sarajeva te ušli u seosko predgrađe, pitam ja Nešu: Pajdo, reci ti meni, di smo mi uopće? Neša odgovara: Koliko smo dugo pješačili ne bi me iznenadilo da sada ugledan tablu s natpisom Zenica! A-ha-ha.-ha….!

Maturalno putovanje, a prije nego se krenulo prema Beču, Budimpešti, Atenama, Barcelonama, Parizima…, dovelo nas preko rumunjskog Turnu Severina, Apatina i Kragujevca do Beograda (to ti je bio izlet u Europu!). Nakon epizode u Kragujevcu, kad smo radi pobjede Cibone u finalu razigravanja košarkaške jugo lige prije plaćenu večeru pojeli bez kruha, jer nitko nije zatražio hleb, a i ostali bez džeparca potošenog na višestruko uvećan račun štete načinjene u motelu, nas šest će u večernji provod po Beogradu. Radi štednje, sigurnosti i društva jednim ćemo taksijem. Navodno neispravan taksimetar u olinjaloj limuzini zamjenjuje pogodba s čovekom: Nema problema, svi stanete! Cilj nam je Hajdučka česma, poznata po koncertu Bijelog dugmeta, potom Skadarlija, za koju smo čuli da je negdje u centru. Našoj generaciji beogradske kafane s cajkama nisu bile ni u primozgu. Neša, razumije se, sjeda sprijeda i preuzima ulogu glasnogovornika petorke. Valjda pod dojmom prije opisanog izleta u Sarajevo, zapovjedi vozaču: Vozi do Skenderije! Ovaj ga čudno pogleda: Ej, bre, pa to ti je u Sarajevu! Ne dajući se zbuniti, Neša samo nastavi: Pajdo, drž se najkraćeg puta da ne bi prošli ko moj ćaća što ga je vaš taksi tri dana vozao po Beogradu, a ostavio blizu Niša!

Pljuvali ste po nama

Umrijet ćete svi

Na pogreb Vam neće doći samo Krakuni ….

Đile i Brko su kod zadruge Pere Jelića stavili putokaz na stub od struje na kojemu je pisalo Get Oaza, kako smo zvali Nešinu staru kuću di smo vježbali (ime dobio po tada popularnoj pismi Parnog Valjka – Dođite u Oazu). U bendu Džeger, Zlatko Neša, ton majstor Gordan i stotinjak simpatizera. Originalni snimci proba su na audio kaseti koju samo treba pronaći.

Poslije jednomjesečne edukacije kod Age Kujundžića, tada najpopularnijeg basiste Imotske krajine, Neša se vraća u band a ironični Trpo Jonjić ga još ironičnije i s podsmijehom pita da nam pokaže što je naučio svirati, na što Neša ustaje i poput Clinta Eastwoda koji se sprema za konačni dvoboj u filmu Dobar, loš, zao na glavnom i jedinom gradskom trgu jednog gradića Divljeg zapada, hladan kao špricer, usporenim pokretima uključuje pojačalo, stavlja gitaru, cijelo vrijeme netremice gledajući Trpu”počima svirati i pjevati: Trpooooooo……, je*** ti mater……!!!

E, to je trebalo doživjeti!

Nakon što se jedan mlađi muško-ženski par raspitivao za kafić Get Oaza u Hršćevanima, Nešin stari se popeo na kamion i mašklinom oparao putokaz. Izraz oparao treba shvatiti doslovno, bez obzira na asocijacije koje kod vas izaziva.

Treba svakako spomenuti kultnu Piceriju (baš tako, Piceriju) koju su držali Ante i Roza. Duh Picerije zajedno s ljudima preselio se u tada otvorenog Paške gdje još srećemo iste ljude. Nastava za Božić još se prakticirala ljeta Gospodnjega 1982. U Laurića kuću, a današnju Glazbenu školu, Car Ljubičić je naručio dvadeset i osam kava iz Zdravljaka, kutiju Domaćice i bocu Badelova konjaka. Kako i ne bi kad smo mu prva generacija s kojom je diplomirani akademski slikar postao prosvjetnim radnikom.

Vječno nasmijani Jadran je pokojni, Neša je u Americi, a mi podsjećamo na njih u povodu tridesete obljetnice Čađavih krakuna.

Gordan, Džeger & Ljubo


Komentari

Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.