Ante Šanić: Moj desetogodišnji sin bio je žrtva 3. imotske bojne

ante_sanicZa Antu Šanića 1. travnja 1995. nije zaboravljeni datum iz ružnih ratnih vremena, nego dan koji mu je promijenio život: tada je, naime, nekih stotinjak metara od obiteljske kuće u zaseoku Šanićima, kod Vinjana Donjih, pokraj Imotskoga, njegova desetogodišnjeg sina Tomislava usmrtila eksplozivna naprava.

Više od šesnaest godina poslije ogorčeni se otac prisjeća tragedije uvjeren da “organi gonjenja namjerno opstruiraju istragu i ne žele utvrditi kako je eksploziv tu dospio”.

– Moj je sin krenuo po grančice od kojih je htio napraviti okvir za jedan svoj crtež. Došao je do grmlja u kojemu je bila naprava umotana u nekakve zavoje. Prijateljica ga je upozorila da je to možda eksploziv, ali on je nastavio sjeći grane. I… – gubi se Antin glas. 

U bolnicu ga dovezli mrtva

ante_sanic2Ante Šanić ne može se pomiriti s činjenicom da nitko neće odgovarati za smrt njegova djetetaTomislav je dovezen u splitsku bolnicu mrtav, a prijateljica s brojnim ogrebotinama. Danas ona živi u Zagrebu i, prema Antinim riječima, sasvim razumljivo, ne voli se prisjećati što se dogodilo. Ante se, pak, ne može prestati sjećati i razmišljati.

– Ovdje nije bilo rata, ali je cijela Imotska krajina gorjela od pucnjava i detonacija. Dio vojnika iz 3. imotske bojne tako je slavio povratke s bojišta, a okupljali su se kod jednog susjeda nedaleko od naše kuće. Nekih mjesec dana prije Tomislavove pogibije, oko kuće su odjekivale detonacije. Djeca su kazivala da su petorica vojnika bacala eksplozivne naprave i da jedna nije eksplodirala – tvrdi Ante.

Vjerojatno je baš ta naprava ubila Tomislava. Uvjeren je da je ozbiljna policijska istraga mogla dovesti do počinitelja, ali “nije bilo namjere da se ona provede”.

– Ne želim nikoga prozivati jer to nije moj posao. No, znam da se tadašnji šef policije družio s vojnicima koji su se okupljali u mojemu susjedstvu. Znam da se u istrazi došlo do pet imena, ali dalje od toga se nije išlo. Znam da do danas nije otkriveno zbog koga je moj sin mrtav. Kada gledam ove velike istrage ubojstava i potrage po Hrvatskoj, pitam se tko sam ja. Zašto nitko ne traži ubojicu moga djeteta? – ogorčen je naš sugovornik.

Da je eksploziv koji je usmrtio njegova sina vojnog podrijetla, Ante zaključuje i na temelju vještačenja koje je u svibnju 1995. godine proveo MUP-ov Centar za kriminalistička vještačenja “Ivan Vučetić”.

U njemu, među ostalim, stoji da je u uzorcima s mjesta eksplozije utvrđeno “prisustvo tragova eksploziva trinitrotoluola (TNT), koji spada u vojne eksplozive”.

‘Napravu izradili naši vojnici’

Tomislav Šanić, dječak koji je poginuo od eksplozivne napravePronađeni su i komadići zelene plastike s tragovima istog eksploziva, pa MUP-ovi vještaci zaključuju da “ista najvjerojatnije potječe od oplate nekog vojnog eksplozivnog sredstva kao što su tzv. trotilski metci koji služe za kompletiranje minsko-eksplozivnih sredstava”.

O podrijetlu naprave govori sljedeća rečenica: “Činjenica da je na mjestu eksplozije pronađeno tijelo upaljača ručne bombe, a nije pronađena niti jedna metalna kuglica ukazuje da se najvjerojatnije radi o aktiviranju ručne bombe novije izrade, koje u tijelu ne sadrže metalne kuglice, a mogu imati plastičnu žlicu.” I na temelju toga, Ante zaključuje kako je riječ “o napravi kakve su izrađivali naši vojnici”.

Od Tomislavove smrti obraćao se svima za koje je vjerovao da bi mogli pomoći, pisao je udrugama za zaštitu ljudskih prava, ministrima, medijima… Odgovora nije bilo, izuzmemo li prilog na Hrvatskoj radio-televiziji.

– Ministru Tomislavu Iviću dao sam dopis u kojemu opisujem slučaj i moj broj telefona. Rekao sam mu da se javi ako smatra da je potrebno. Nije se javio. Kada je bila u Imotskom, i Jadranki Kosor sam govorio o Tomislavovoj pogibiji. Ni ona se nije javila – nabraja Ante, te se prisjeća savjeta koji mu je svojedobno dao bivši državni odvjetnik u Imotskom.

– Žalio sam mu se, a on mi je kazao da bi mi moglo pomoći da nazovem broj u Međugorju s Gospinim porukama – kaže Ante, koji pamti tek prezime bogobojaznog tužitelja – Šakić.

– I danas smatram da su većina hrvatskih vojnika bili časni ljudi. No, oni koji su odbacivali eksploziv i pucali po Imotskom to sigurno nisu bili. A moj sin bio je četvrta žrtva 3. imotske bojne u gradu u kojem, ponavljam, nije bilo rata – zaključuje Šanić.

VLADIMIR MATIJANIĆ / Slobodna Dalmacija
Foto: Branimir Boban / CROPIX

Komentari
Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.