Fali vam radnika? Armija Bosanaca traži posao u Dalmaciji

bosanci_radnici6-080411

Kao da tražim atomske fizičare, a ne nekoga tko nije školovan, nema posao i želi raditi za pristojnu plaću – požalio se prije nekoliko dana u našem listu vlasnik zadarske tvrtke “Ploter”’ Slavko Šimović. “Ploter” je tražio vodoinstalatere, tesare i elektroinstalatere, ali im je trebalo i deset nekvalificiranih radnika. Za deset NKV radnih mjesta stigla je, međutim, tek jedna zamolba! A “Ploter” im je nudio stalni posao uz plaću višu od tri tisuće kuna. Čini se da je nezaposlene nekvalificirane radnike Zadranin trebao potražiti u susjedstvu – u Hercegovini.
Preciznije, na raskrižju na cesti Čitluk – Ljubuški gdje se sporedni put odvaja za Međugorje. Tu Tromeđu u posljednje vrijeme Međugorčani zovu Alijin trg. Jer se tu svako jutro, posebice u ove proljetne dane kada prorade sve “bauštele”, okupi i do nekoliko stotina Bosanaca, mahom Bošnjaka, koji traže posao. Već u osam sati, kada smo radili ovu reportažu, prorijedila se ta svojevrsna burza rada, pa je ostalo tek 15-ak njih koji čekaju kakvu ponudu za posao.

{gallery}2011_04_07_muslimani{/gallery}

– Jutros je tu bilo stotinjak ljudi – kažu nam Himzo, Omer i Zuko, svi iz Zenice. Na Omeru je radna odora umrljana žbukom, što treba značiti da je građevinar. Dok sam s njima razgovarao, stiže jedan bijesni mercedes, a trojka se sjati oko njega. Na kraju se odmakoše od auta, a jedini je Himzo razvukao širok osmijeh. – Znam ćoeka – veli Himzo. – To je profesor Ivan za kojega sam već radio. Ih, sutra me ćeka neki iskop. Možda ću imat posla tri dana. S druge strane Trga sjedi i stoji desetak ljudi.

Pred jednim motorna pila, što odaje njegovo zanimanje. Predstavi se kao Fadil Topčagić iz Kaknja. Veli da motorkom zna kip iz drveta izrezati, ali nema posla. Nije se želio slikati ako mu ne platimo deset maraka. – Jebo ga ti, jarane, šta je novinaru dat siromahu deset eura. A meni taman. Ko zna oću li danas išta utuć.

 

Čak sam premišljao da mu platim deset maraka, no tada motorku uze u ruke njegov prijatelj Zakir Karić i veli: – Slikaj, jarane! I napiši za “Slobodnu” da nas je Hrvatska zajebala. Većinom smo radili po Hrvatskoj, najviše u Dalmaciji, a sad ne daju. Dođe inspektor u civilu, pa kad se uzmemo posla, on pokaže iskaznicu. Pa izgon. Baš ko da si u Njemačkoj. A gazde nas traže, jer smo jeftiniji.

Sve nas je rat..

– Sve je nas rat zajebo, jebem ti rat – stalno ponavlja postariji Omer iz Zenice. Lopovi sve priuzeli, a narod sirotinja. Ja sam tehničar, a sad boga molim da mi tu daju kramp i motiku. Ali, ima mlađi ljudi, ko će mene. Ne znaju ovi da ja još imam damara. Dok sam razgovarao s bosanskim bauštelcima, prepozna me čovjek koji se predstavi kao Pere Vrljičak, vlasnik svega i svačega u Međugorju što se zove Matanovi dvori. Kad tamo, Pere je Imoćanac koji je živio u Njemačkoj, Kiseljaku i Kreševu, pa se napokon 1994. godine preselio u Međugorje. – Ja ti najbolje znam tu problematiku – pohvali se Pere.

– Ja sam prvi doveo Bosance da rade u Hercegovini. Devedeset šeste!. To su najbolji majstori za drvo. Mogu i žbuke, ali o kamenu malo znaju. Meni su sve uradili, a onda počeli dolazit u grozdovima. Jerbo, otkad je stigla Gospa, tu se ljudi razlinili, a Bosna ekonomski oslabila. Baš ko što je turizam razlinio Dalmatince. A ove ljude muka goni da rade za pedeset, trijest, pa i dvajest maraka dnevno. Ali su s pravim ljudima i radnicima tu došli i lopovi. Snime situaciju u kući, pa narfuče lopove. Ima krađa ka nikad.

Najopasniji su oni što prodaju galanteriju. Ovi što kopaju vinograde i bašte obično su pravi ljudi. Kada Ljubušacima zatreba kakav radnik, onda idu na Rotor. Tu se uvijek može naći nekoliko njih koji sjede, puše i čekaju poziv. Odlučio sam se predstaviti kao gazda koji treba radnike. Pa se oko mene odmah okupiše svi i govore da znaju sve raditi. Slagao sam (iz profesionalnih razloga) da mi treba pet majstora za fasadu sa strojem za bacanje žbuke. Svi rekoše da mogu biti samo pomoćni radnici, a Tarik iz Kaknja se dosjeti svoga prijatelja fasadera.

Zovi Ćamila iz Živinica

-Ćuj, jarane, moj prijatelj Ćamil iz Živinica to zna radit. Evo ti broj, pa ga nazovi – nutka me Tarik. – Ima sve alate i zna. Naućio rađu u Njemačkoj. Samo ako bude slobodan, jer je on sredio papire u Dalmaciji, u Zadru. -Poznaješ li ti Jerku Begića iz Posušja? – pita me čovjek koji se predstavi imenom Kemo iz Nemile. – On sa mnom služio jugovojsku… Baš smo bili jarani, ali ga nikako ne mogu dobit na telefon. Joj, da mi je samo dobit Jerku, on bi meni našo poso. Ljudina je to. Usred razgovora stiže policijski automobil. Bauštelci ga ravnodušno motre, a tek dvojica pristupiše na prozor suvozača.

– Sad će nas potjerat odavde – ravnodušno veli Kemo. – Ali, ko ga j.., mi se samo premjestimo na rezervni položaj kod pijace. Znaš, nađe se tu i loših ljudi, ali je većina dobra. Priđem policijskom autu i vidim da policajci traže izvjesnog Kerima. Sead i Omer se kunu da ga ne znaju, dok policajci nisu pokazali fotografiju. – Ma, to je Kićo, on ti je jutros otišo radit kod Mate Komerca. Tako bosanski bauštelci svaki dan u neizvjesnosti pokušavaju naći posao, bilo kakav i bilo po koju cijenu, kako bi zaradili koru kruha. Hvale svoje poslodavce iz Hercegovine kao časne ljude koji ne samo plate dnevnicu nego ih izvan pogodbe nahrane i napoje. Na spomen politike samo odmahnu rukom..

Piše: Petar Miloš / Slobodna Dalmacija

Foto: Branimir Boban / CROPIX

I država je na crno
Bosanski bauštelci rade ne samo u Ljubuškom i Međugorju nego su zbog cijene prihvaćeni na čitavom prostoru od Neuma do Kupresa. Tako npr. svakog ponedjeljka više od tisuću građevinara ide na posao u Dalmaciju, dok poslove u Tomislavgradu obavljaju „bosanci“. Naprosto su konkurentniji zbog niže cijene. Neki ih pokušavaju prijaviti inspekciji, jer rade na crno.
-Ma, svi rade na crno – veli Pere Vrljičak. – Ovdje je sve na crno, pa i država.

 

Hvala ljudima u Hercegovini
Ma šta Tihić, šta Lagumđija… oni i ne znaju kako je nama i đe smo – veli Omer. – Nu, Bosna uvijek bila bogata, a Hercegovci umirali od gladi. A sad mi iz Bosne moramo po koru kruha u Hercegovinu. Fala ljudima da nas primaju. Neki misle da stanujemo u šupama i pojatama, a mi u Međugorju i Ljubuškom moremo iznajmit sobu s kupatilom po sto pedeset maraka mjesečno. A tu nas stanu četvorica.

Komentari
Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.