Gospodarstveni pomaci: Agrokultura

Teo Klapirić s ružamaTeove ruže imotske
Ruže su crvene… Ružo moja bijela… Ko crne ruže cvijet… Ruža, kraljica cvijeća, puno je puta ušla u stihove šlagera, a njenoj iskonskoj ljepoti nije mogao odoljeti niti veliki Tin: "Berite ruže djevojke da bi vam vazda cvale…", poručio je kroz jednu svoju poznatu pjesmu.

Ruža je karizmatičan cvijet koji čovjeka prati u dobru i zlu: ruže pri rođenju, smrti, u ljubavi i boli, melem su koji nosi svima čitljivu poruku. Da se od ruže, osim mirisa i boje, može računati i na koru kruha svagdašnjeg, to je već druga priča. Za to i jesmo tu, u stakleniku gospodina Tea Klapirića, vlasnika poduzeća "VIAGRO" d.o.o. Vinjani Donji.

Prisjećam se ovih prostora iz vremena unatrag skoro dva desetljeća i pokojnog mu oca Pave, pionira plasteničke proizvodnje, rukovoditelja tadašnje poljoprivredne zadruge koja se bavila i otkupom poljoprivrednih proizvoda na ovim prostorima. Izuzetan domaćin, ugošćavao je novinare i televizijske ekipe koje su rado dolazile i pratile radove. Uz salatu i drugo sezonsko povrće, uzgajao je i cvijeće, za probu, kako je znao reći, rado darujući svoje ljiljane, gerbere, leatrise…

Teo je kao dječak pratio očev rad i puno toga naučio. Prvenstveno da je ustrajan rad najveći čovjekov prijatelj, a uz dobru ideju i znanje, siguran put k uspjehu.

Popodne je, zrake sunca kroz prozirne "zidove" staklenika liju svoju raskošnu svjetlost, širi se simfonija boja i mirisa. Iznenadi čovjeka polje ruža. Ne viđamo to često na našim prostorima.

– Pa, ovo i je prvi pokušaj u našem okruženju, čita mi misli Teo i sav sretan pogledom miluje svoju "intradu".

– Kad sam ugledao prve pupoljke radosti nije bilo kraja… Nestao je sav onaj početni strah. A čekanje je trajalo poprilično: od sadnje u prosincu prošle godine do prve berbe početkom travnja ove godine. Sad sam miran i zadovoljan. Krenulo je!

Staklenik u Vinjanima Opišite nam malo prostor, način uzgoja, vrste ruža…

– Površina ovog staklenika je 1100 metara četvornih, opremljen je svim suvremenim tehnološkim pomagalima za takozvani hidroponski uzgoj ruža, što osim temperaturnih uvjeta uključuje i dohranu stabljike. Vidite, ove tanke cjevčice dovode tekućinu u korijen i omogućavaju zdravu prehranu. Kad sve to imamo, dolazi i dvedesetčetverosatno bdijenje, mora se pozorno pratiti, neplanirani i iznenadni kvarovi mogli bi biti pogubni. Sadnice su holandskog porijekla, iz firme "PRESMAN", zaštićenih imena. Ima ih desetak različitih boja i nijansi. Najviše crvenih, njih skoro trideset posto po berbi. One su ipak dominantne. Do početka lipnja planiramo ubrati i plasirati 12 000 ruža, a vjerujte da je to pozamašan posao. Sve do sada ubrano otkupio je "AGROKOR" koji nas je iznenadio dobrom suradnjom. Ide sve po dogovoru i nadam se da će tako i ostati. Najveći prinos je prve i polovicom druge godine uzgoja, a nakon pet godina kreće se s novim sadnicama i tako naprijed. Ruže su doista kvalitetne, to nam drugi potvrđuju i preko osamdeset posto ih zadovoljava prvu grupu. U svojoj obiteljskoj kući upravo radim jednu suvremenu komoru u kojoj će se ruže čuvati na nekoliko dana, do popune kontingenta, a da neće izgubiti na svježini. U sklopu hladnjače bit će i izložbeni prostor, pa i prodajni po potrebi. Imotski su se cvjećari odazvali i vrlo sam im zahvalan. Vrlo je važno da mogu doći u svako doba do potrebnih količina.

Kakve su cijene?
– Cijene su promjenjive, njih određuje ponuda i potražnja, a k tome i kvaliteta… Nastojat ćemo se uklapati.

{sidebar id=4}Sad i ono neizbježno pitanje: koliko je novca uloženo u ovaj posao?
– Dosta! Preko stotinu tisuća eura, lizinga naravno, a to treba otplaćivati. Obveza je velika i mora se dobro pripaziti na svaku kunu, na svaki pupoljak. Veća mi je briga ipak bila oko odluke što raditi. Na temeljima obiteljskog gospodarstva, poslije krava počeo sam s proizvodnjom stočne hrane. Zbog poznate situacije u stočnom fondu Krajine i taj se posao osuo. Morao sam odlučiti i nadam se da sam ispravno postupio.

Teo nam ponosno pokazuje gospodarski objekt sestre Andreje u kojem je preko dvjesto ovaca i janjadi, te tri prekrasna konja koje će vjerojatno i ubrzo koristiti ljubitelji sportskog  jahanja… Dok obilazimo posjed, mladom i energičnom čovjeku osmjeh ne silazi s usana. Ne   žali se na rezultate poslovanja, na način življenja, na nedostatak slobodnog vremena. Poslu se prilazi ozbiljno, sve u krugu obitelj… pripomogne se i sa strane kad zatreba. Pomalo su se   izvještili oko rezidbe i pakiranja ruža, pa ide brže… Kao bivši aktivni nogometaš i dalje sa svojim veteranima održava kondiciju, a pripomogne i u poslovima NK "VINJANI", koliko  god to mogućnosti dopuštaju.

Desna ruka, supruga Dragana, vozi me u Imotski i teče ženski dio priče. Zadovoljna je iako  se puno radi, vjeruje u svog Tea, svoji su na svome, što ju čini dodatno sretnom. Prošla im je godina, naročito uoči Božića, donijela nekoliko zadovoljstava, od kojih su sadnja ruža i novi  auto kojega je dobila lutrijom u osiguravajućoj kući, najslađa. U njemu se, nazdravlje,  vozimo. Uživamo u mirisu ruža koje mi je na odlasku poklonila. Impresioniralo me to što  sam vidjela i čula, zato sam valjda počela lirski intonirano tekst koji čitate. Polet i energija ovih mladih ljudi te želja da život učine uspješnijim i ljepšim, briše svaku sumnju u neuspjeh. Čestitam!

Teove ruže imotske, na svakom stolu, u sreći i bolu! Ispada kao reklamni slogan. A zašto ne bi i bio!

Mara Ožić-Bebek Imotica

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here