Imoćanin Goran Bubalo bio je i pastir i trener, pregrmio je tri žene i dva raka, a sad će vas oduševiti kao pjevačka zvijezda!

Goran BubaloKošarkaški igrač i trener, pastir, učitelj joge i reiki majstor, radnik u trgovini, restoranu, na građevini… – nema što u domovini i inozemstvu nije radio 50-godišnji Imoćanin Goran Bubalo, kojega će javnost imati priliku upoznati i kao pjevača u nedjeljnom izdanju RTL-ova glazbenog showa “Nikad nije kasno”, u kojemu sudjeluju kandidati stariji od 45 godina.

Osebujnog je i inteligentnog Gorana, inače vječnog apsolventa strojarstva kojemu je do diplome preostalo šest ispita, u show prijavio prijatelj, a on je pak, u dogovoru s produkcijom, za predstavljanje izabrao pjesmu “El Desaparecido” Manua Chaoa.

Brakovi do Zemuna

– To je jedna od onih pjesama uz koje se rado ljuljam. Inače volim izvoditi i hitove “Beatlesa”, Boba Marleyja, narodnjake, makedonske… Sve koje imaju dušu – vedro će Goran, ističući kako pjeva otkada zna za sebe.

Tijekom osnovne i srednje škole svirao je harmoniku u imotskoj limenoj glazbi, a zbog studija preselio se u Zagreb, gdje je kao stipendist upisao strojarstvo na nekadašnjem Vojno-tehničkom fakultetu, poslije i FESB-u. Diplomirao nije jer se pred kraj studiranja dogodio rat, a u isto vrijeme umro mu je i otac, pa je, objašnjava, sve odjednom stalo.

– Nije mi se ratovalo, a nekako je u to vrijeme naišla i prva žena i odvela me u Italiju – sa smiješkom će Goran, ne krijući kako se u svojih 50 godina tri puta sretno ženio (u drugom je braku dobio i sina Josipa) i isto toliko puta razveo “kad to više nije bilo to”.

S drugom je suprugom živio u Imotskom, a treća ga je odvela sa sobom, u Zemun, gdje je do lani i živio, da bi se nakon posljednjega razvoda opet vratio u rodni Imotski. Životni usponi i padovi tijekom kojih je živio i u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj – bez sustezanja priznaje – naučili su ga puno toga. Pogotovo jedno – kako ne dizati nos.

– Shvatio sam kako može proći jedna multitalentirana budala, koja se puno puvanderi – iskreno će Imoćanin, u čiji se život prije osam godina uplela zloćudna bolest.

Zadesio ga je tumor u području između velikog i malog mozga, ali i na debelom crijevu, a protiv oba se odlučio boriti sam, opredijelivši se za liječenje prirodnim putem. Nekoć su ga, priča, razdirali neizdrživi bolovi zbog kojih se nije mogao maknuti. Nije mogao ni jesti, ni sjediti, ni hodati. No sad se sve to nekako smirilo, premda i danas ima problema sa sluhom i vidom.

Rakija je likarija

– Fala Bogu, dobro je sada… Nikakve operacije i standardna medicina nisu dolazili u obzir. Učitelj sam joge i majstor reikija, a liječio sam se uz pomoć domaćeg vina, rakije i konopljina ulja, za koje sigurno znam da mi je pomoglo i koje je, bez dileme, prijatelj ljudskog zdravlja.

Pomogla je i viša sila, kako god je tko želi zvati, ali ne ona na nebesima, nego ona koja živi u nama, ljudima – smatra Goran. Nedavno je, veli, bio na kontroli i na mozgu više nema tumora, a na kontrolu debelog crijeva još nije otišao. No, kaže, zna da je prebolio i drugi tumor, ne treba mu za to medicinska potvrda. Osjeća se sve bolje, pa rezonira kako nije napustio ovaj svijet, ne zbog ovoga i onoga, nego zato što još nije vrijeme za to.

Opuštaju ga meditacija, priroda i glazba. Najsretniji je bio dok je na srpskoj planini Rudnik čuvao koze, pa ne bi imao ništa protiv kad bi se opet, i u Hrvatskoj, za njega našlo takvoga ili sličnoga posla.

– Koze su, što se mene tiče, zakon. Bilo mi je vrhunski. Kad bi me netko pitao bi li radije u kancelariju ili čuvao koze, uvijek bih izabrao koze. Koze su isplativ posao… – veli Goran, koji trenutačno traži posao. Kakav, pitamo.

Smirio bi se

– Plaćen! Bilo koji, sasvim mi je svejedno. Dobro, možda ne bih mogao raditi sezonski, sezona je na Jadranu ubitačna, nisam siguran da bi to moje tijelo moglo podnijeti. Kao pastir?! Zašto ne? Samo, svi se obeshrabre kad vide da sam rođen 1967. godine.

Do sada sam nalazio posao preko ljudi, nikad putem oglasa, pa se nadam da će tako biti i ovaj put. Naravno da sam spreman i preseliti se, samo se nekako više vidim u nekom manjem gradu, a ne u Zagrebu ili Beču.

Zapravo, jedva čekam gurnuti kofere pod krevet i stati na jedno mjesto – priznaje Goran Bubalo.

Izvor: Slobodna Dalmacija


Komentari

Tagged with