Imotska heroina Marijana Rimac: I prijetili su mi, ali za potrebne ću dati i zadnju kunu

Marijana RimacO Marijani Rimac iz Prološca kod Imotskoga znali smo ono što svaki susjed zna o susjedu. Simpatična žena, uzorna majka troje djece, vrijedna, u lipnju će diplomirati hrvatski jezik i književnost u Mostaru. Ali zbog toga je ne bismo zvali niti bi simpatična Proložanka završila u novinama.

Marijanin hobi je – pomoći ljudima u nevolji. To je, izvan kruga njezine obitelji, majčinstva i knjige, nešto što je rasterećuje, usrećuje, čini joj mirnim srce i dušu. Njime se praktički bavi skoro svaki dan.

– Kada mogu nekome pomoći, uručiti mu neku sitnicu, pomoći mu savjetom, dati mu zadnju kunu koju imam, eto, to mi je onda vrh vrhova – priča nam Marijana, koja nam je pojasnila kako je sve počelo.

– Tu vrlinu samo sam nadogradila u sebi. Upoznala sam divnu ženu Vesnu Knežević Lekotu, moju susjedu iz Ričica. Ona je predsjednica Kršćanske humanitarne udruge Putevima milosti – ogranak Split. Tako je i u meni Božji dar – a smatram da ga svatko ima, samo ga treba potaknuti – raspirila moja velika prijateljica i druga majka, majka naše udruge.

Uvijek se čovjek osjeća teško kada vaša djeca imaju sve, a druga samo sanjaju o tome. Potaknuta sam Vesninim pričama o tužnim ljudskim sudbinama, o nesretnima kojima je pomagala, približila sam se ženi koja je gradila našu drugu kuću, našu udrugu i sama se odlučila na volontiranje – kaže Marijana.

Profesori pomažu repeticijama

– U počecima su to bile sitnice, odbačene igračke, odjeća koju su djeca prerasla, te uglavnom hrana. Naša udruga broji mnogo volontera velikog srca, od frizerki preko profesora koji daju repeticije, do malog čovjeka koji od svog siromaštva odvoji za pomoć drugima.

Čovjeka jednostavno dirnu i život i životne sudbine. Prošle godine sam u prometnoj nesreći izgubila dvoje dragih ljudi koji su svojim riječima i djelima ostavili veliki trag, bili su to Natalija Kolbas i Robert Lončar, koji su uvijek govorili da ljudima treba pomoći pa makar se dobrim i ne vratilo i ja se vodim njihovim riječima – ističe Marijana.

Često puta bilo joj je teško raditi na nekoliko razboja, priznaje, pogotovo kada je morala učiti za ispite, jer su je troje djece i mnoštvo obveza tjerali da odustane, ali se sjetila Vesnine požrtvovnosti i nastavila volontirati još predanije.

– Oduvijek je u meni tinjalo nešto što bi moglo pomoći drugima. Samo savjet, ako nemaš nešto drugo, samo zalogaj kruha, ako nemaš mesa – veli nam imotska heroina, koja je proteklih dana bila uz mnoge volonterke, koje su potaknute upravo njezinim radom došle pomoći na dodjeli velike humanitarne pomoći za potrebite ljude iz cijele Imotske krajine.

– Imotski ima puno ljudi velikoga srca. Naše je geslo da ako dajete dobro, a uzvraćeno vam je zlo, ne žalite, jer ruka koja pruža, uvijek je iznad ruke koja prima – ističe Marijana Rimac.

– Kada je riječ o korisnicima humanitarne pomoći, bilo je svega. Posebno se naša Vesna susreće sa svim i svačim, dobivala je čak i prijetnje. Ljudi ne shvaćaju da je ovo naša nesebična pomoć, odvajamo svoje slobodno vrijeme, a oni su često puta sebični i bezobrazni u slučaju da ne prolaze papire i ako im nismo u mogućnosti pomoći.

Naše je geslo i da ne pomažemo lijenima i onima koji su u mogućnosti raditi, a to ne žele.

Na našem području sam se susrela s divnim ženama. Pogotovo na području Grabovca i Medova Doca ima žena koje su me dirnule svojim životnim pričama i koje se cijeli život brinu o invalidnim članovima obitelji, bolesnoj djeci, a žive od minimalnih primanja ili skoro nikakvih.

Žao mi je i kada mi dođu i roditelji s puno djece, koji nemaju novac za rođendanski kolač ili dati im za školsku užinu… vjerujte ima svega toliko da vas srce zaboli – veli Marijana.

A vrlina Marijane Rimac je i ono zbog čega treba voljeti ljude poput nje. Nikada sebe ne stavlja u prvi plan.

– Ovim putem bih htjela zahvaliti mojim dragim pomagačicama koje su ostavile sve svoje obveze, a i onima koje su željele, a nisu mogle doći zbog posla ili obveza, ali su srcem bile s nama.

Zahvala ide Marijani Češljar, Antoneli Kasalo, Martini Turić, Slavi Žužul, Mireli Znaor, sestrama Krištić, Jasni Ramić te osobito veliko hvala cijelom imotskom samostanu i fra Lazaru Perici koji nas je trpio sve ove dane, osobito mene, uz veliku nervozu prije dolaska paketa.

Nesebično su nam pomogli on i postulanti, zato osobito hvala mladom postulantu Toniju Baraću, koji nam je cijeli dan kuhao kave da savladamo umor – kaže Marijana.

– Za mene je sama pomoć od volontiranja neprocjenjiva, jer kad nekome uspijete izmamiti osmijeh na lice, onda nema novca koji to može kupiti. Smatram da volontiranje nije gubljenje vremena, jer vime onim što činimo za druge ispunjavamo prvenstveno sebe, dokazujemo se kao ljudi. Volontiranje je prvenstveno Božji dar.

Neprocjenjivo je ono kad vam ljudi dođu i u očima im vidite zahvalnost, jer osim hvale nemaju čime uzvratiti – ističe Marijana Rimac, žena koja ima srce veće od Biokova.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari
Tagged with