Imotska krajina za provansalizaciju spremna

reportaza_imotski25-170911Koja je forma za gospodarski procvat Dalmatinske zagore? Je, sve je manje dice, zatvaraju se škole, nezaposleni pune štekate, po poljima raste trava i bušak, ovčiji brabonjci davno su se rasušili, a svako kuka: “Ne more se!”

Možda je tajna u jednostavnom obratu. Može se ako se hoće. Dok političari otkrivaju Dalmatinsku zagoru kao Hrvatsku Provansu, u par sati jednog subotnjeg jutra pronašli smo ljude koji nisu čekali da im nektko kaže tko su i što bi trebali. Izabrali smo Imotsku krajinu, u očima državnih vlasti vazda besperspektivni kraj, koji bi trebao živjeti od penzija zarađenih po njemačkim bauštelama. Pa ćemo u krajini probrati par sela.

vinyl sredina

Ajmo u Zmijavce, gdje u vinogradu zatječemo Damira Ivkošića (43) i suprugu mu Vanju. – Imamo dvi iljade loza, nešto u brdu, nešto u polju. Mladi pričaju: ne siplati se ni ovo ni ono, a sinoć je bio čovik, kupio četri kvintala grožđa po četri kune, dici ćemo dat po sto kuna, nama ostalo – kaže Damir, koji na brdu, u Šabićima, ipak ima nešto što bi jednoga dana moglo postati pravo gospodarstvo.

‘Govorili mi da sam manit’
Dosadili su mu, kaže, kuća uz cestu i buka kao u gradu, pa je za obitelj u susjednom zaseoku počeo graditi vikendicu i nešto okućnice. Kako vridan čovik nema mira, tako je sve naraslo na 1500 kvadrata obiteljskog gospodarstva, a kad se dovrši tunel kroz Biokovo i dovede Imotski na dvadesetak minuta od mora, njegov minijaturni kompleks kamenih kućica i zelenih ledina “Stari dvor”, bit će spremni za provansalizaciju!

– Da kažen kako san doša do ovoga. Sidili smo jedan put kod prijatelja Jakova Šabića na ručku, pričali o potribi da se čovik smiri, ja malo popio i reka: “Kupit ću prvu kuću koju trevin!” I sutra san kupio ovo, znaš za kolko? Tri iljade eura. Cilo selo mi je govorilo da san manit. Bila je ovo stara kuća i niz ruševnih kućica koje su pomalo postajale nešto. staru san uredio za nas, a onda uredio zahodić, blagovaonicu napose, i još jedna je u gradnji di bi se mogla spremat hrana, a gori bi moga uredit jedno 6 soba.
Sve ovo san s prijateljima uredio, polako ziđa, polipija kamen, nije to u dan nastalo, nego u šest godina – zadovoljan je Ivkošić koji već ima viziju svojih gostiju: – Ovo je točno po puta od mora do Međugorja, baš u sridi. Neću ni spominjat one što lituju uz more. doće ovde, prirodno se naranit i napit, spustit se iza ručka na plaže i opet uvečer vratit u čistu prirodu. Mirno je i tiho ka na Vran-planini.

Sve okolo su ovakve male kamene kućice i pojate, volija bi kad bi se i drugi pridružili, šta se ne bi zabavili, štogod zaradili – dobro razmišlja Damir, kojem je želja ostaviti posjed i posao djeci Nediljku, danijeli, ivani i Klari, bit će im lakše u životu. Ponosan je na kolekciju stina, golemih i malih koje skuplja putem.

A lipota će biti i u velikom kominu u kojem se pet sača diže na čekrk, dok se janjetina vrti na botun. I još ima malih čuda: iz čizama koje je zadužio u Domovinskom ratu rastu čuvarkuće, a dvije kornjačice pazikuće su hladovinastog imanja krupnog Zmijavčanina s milijun ideja. – Oću tako savršeno dotirat ovo, kad dođe gost da mu bude lipo, i još da priča sedan dana!

da je poplava pokrenuta, barem kod onih koji brže misle, postajemo svjesni jedno kilometar ipo uz polje, pa malo uzbrdo, u zaseoku Karoglani: na ulazu u posjed dočekalo nas stado koza, vrtli, zjog za balote, velika kuća od finog klesanca, još nekoliko dobro posloženih fugiranih obnovljenih kućica. Primio nas je Željko Karoglan Apač (47), ratni izvidnik IV. brigade, četiri puta ranjen, pa umirovljen.

– Baš ovi dana učin must koze, nije lako, nemirne su. Neki dan smo i prvi sir napravili poslin pedeset godina u ovom selu. Prije dvanaest godina počeo sam s prijateljima i rođacima obnavljati staru kuću, posvetiti se ekološkoj poljoprivredi, a isprid svega mi je želja da ovdi ljudi žive ko i nekad: bez ljubomore i zle krvi, da žive od svoga rada ka u doba moga oca Ante i dida Marka. U kućama je bilo i po jedanest dice, sve je ovo odjekivalo od govora i smija, bilo je blaga, druženja, prijatelja, susida, rođaka. A sad, di su svi? Po gradovima. Jesu li sritni? Moš mislit – objašnjava Apač, kojem se u Karoglanima pridruže žena Sandra, te djeca Jure, Lucija, Marina i Martina.

Nećemo daleko, do Prološca. Ako se Zmijavčani tek spremaju za turističku borbu i berbu u Europskoj uniji, vinarska obitelj Grabovac već je koraknula u budućnost. Upali smo u dvorište dok je dolazilo grožđe s dvjesto tisuća njihovih loza s kojih će ove godine proizvesti oko sto tisuća litara vina koja se s natjecanja po svijetu redovito vraćaju sa zlatom i srebrom.

Poseban je njihov ponos Kujundžuša što se trijumfalno pojavila na europskoj vinskoj pozornici, a Grabovci proizvode i prvi dalmatinski pjenušac. Ante Grabovac se sredinom devedesetih uhvatio drugačijeg vinogradarstva nego što je do tada bilo uobičajeno u Zagori. Sada su s nama za stolom sinovi Milan (25), također ekonomist, i Nikola (21), student agronomije, te nećak Mislav Maršić (25), agronom-enolog. Jer Ante, iako je podigao svoje vinsko kraljevstvo, vjeruje mladoj pameti. – Oćeš ti ostat u Zagrebu? – pitamo Nikolu. – Neću, samo ću u Ameriku na specijalizaciju kai brat, vraćan se odma.

 

Piše: Damir Šarac / Slobodna Dalmacija
Foto: Branimir Boban / CROPIX

Glupost i birokracija
U Bordeauxu sam 1997. g. obilazio vinograde i vratio se potpuno deprimiran. Vidio sam koja čudesa rade, a limitirani su više od nas. Čini mi se da je glupost i pomanjkanje volje naša najveća kočnica. A o birokraciji šta da kažem? Evo meni inspektori dolaze kontrolirat rade li mi sinovi u berbi grožđa, jer ti susjedi i obitelj po zakonu više ne smiju pomoći. Ali berba nije rad u firmi, nego tradicija, okupljanje prijatelja i obitelji, fešta. Šta je njima? – tvrdi Ante Grabovac

Prosjaci i sinovi
U Karoglanima bi moglo biti hodočastilište svih kojima je kultna serija Prosjaci i sinovi u srcu. Željkov prijatelj Mihad Mumić Meho vodi nas do časne kuće dida Kikaša, Fatine jame… Sve je ruševno, a sklop je nedirnut suvremenom gradnjom. – S kuće su skidane skale i grede krova, skoro se ne može ni prepoznati. Vlasnici su većinom pod zemljom. Šteta, a dolaze ljudi pa traže, gledaju, žao im…

 

{gallery}2011_09_19_provansa{/gallery}

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.