Imotska krajina jedna je od najstarijih hrvatskih povijesnih regija

Crkva Imotski - Imotska krajina - Imota - EmothaImotska krajina jedna je od najstarijih hrvatskih povijesnih regija. Ona se nalazi u kop­nenome dijelu srednje Dalmacije, uz samu bosanskohercegovačku granicu. Iako je u Imotskoj krajini osmanlijska vlast trajala 224 godine, ona nije ostavila duboke korijene. To se može pripisati buđenju katoličke svijesti pod okriljem franjevaca koji su ju pove­zivali uz hrvatsko nacionalno biće, blizini primorskih gradova, oslanjanju na Mletačku Republiku i čestim upadima hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija.

Prvi tragovi naseljenosti. Imotska krajina može se pratiti od neolitika

Prvi tragovi naseljenosti na području Imotske krajine mogu se pratiti od neolitika. O tome svjedoče malobrojni nalazi ka­menog oruđa s arheoloških nalazišta Grabovac i Zagvozd. No, neprekidna naseljenost toga kraja može se pratiti tek od ranoga brončanog doba (od 2000. do 1600. pr. Kr.). U to doba na tome području živjeli su nosioci cetinske kulture. Tijekom kasnoga brončanog doba na prostor Imotske krajine naselili su se pripa­dnici ilirskog plemena Delmata. Oni su po padinama u okolici Imotskog polja sagradili brojna gradinska naselja iz kojih su se opirali Rimljanima sve do početka I. st.
 
O snažnome otporu koji su Delmati pružili rimskim osvajačima svjedoči činjenica da su u spomen na njih Rimljani svoju dotadašnju provinciju Ilirik nazvali Dalmacijom. Najvažnije dalmatsko gradinsko naselje bila je Setovia. Ono se nalazilo kraj današnjih Studenaca od­nosno na području današnje imotske utvrde. Rimsku vladavinu na području Imotske krajine obilježila je snažna urbanizacija. O njoj svjedoče ostatci rimskog municipija Novae na području Runovića, koji se razvio na cesti koja je preko Trilja Salonu po­vezivala s Naronom, te ostatci naselja Tronum ili Ludrum kraj Lovreća.
 
Ostatci starokršćanske dvojne bazilike na nalazištu Dikovača svjedoče o tomu da je za kasnog Rimskog Carstva i kraj Zmijevaca postojalo veće naselje. Pod rimskom vlašću današnja Imotska krajina bila je sve do 481. godine. Tada je Dalmaciju osvojio germanski vojskovođa Odoakar. Pošto su 493. Istočni Goti porazili Odoakara, oni su provinciju Dalmaciju sjedinili s panonskim područjem južno od Drave u jedinstvenu vojno-upravnu jedinicu. Glavni grad te jedinice bila je Salona. Ondje je bilo i sjedište mitropolije, kojoj su bili podložni ostali dalmatinski biskupi.
 
U sastavu države Istočnih Gota područje Imotske krajine bilo je do 535. kada je njihovu državu napao istočnorimski (bizantski) car Justinijan I. U dugotrajnome ratu država Istočnih Gota bila je uništena. Radi zaštite tog teritorija za vladavine Justinijana i njegovih nasljednika Bizantsko Carstvo je duž cijele današnje Imotske krajine sagradilo fortifikacijski sustav. O tome svjedoče ostatci bizantskih utvrda kraj Prološca, Lovreća i Imotskoga. Unatoč takvu sustavu bizantsku vlast u Imotskoj krajini srušili su Slave­ni, Avari i Hrvati. Oni su krajinu osvojili u prvome valu doselja­vanja odnosno u drugoj polovici VI. st..

Oblikovanje Imotske županije

Prekretnicu u povijesti Imotske krajine imalo je Franačko Carstvo. U IX. st. na tome području pod njegovim političkim utjecajem u sastavu Kneževine Hrvatske oblikovala se Imotska županija. Ona se prvi put spominje oko 950. u djelu Konstantina VII. Porfirogeneta pod nazivom Emota. Imotska županija prostirala se na čitavu Imotskom polju. Danas se njegova sjeverozapadna polovica nalazi u Hrvatskoj, a jugoistočna u Bosni i Hercego­vini. U posjedu hrvatskih vladara ta županija bila je sve do 1164. ili 1165. kada je po drugi i posljednji put pala pod bizantsku vlast. No, već 1180. bizan­tski vojnici morali su se povući, a Imotski je ponovo došao pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. U njiho­vo ime njime su gospodarili hrvatski banovi. Među njima najvažniji su bili Pavao I. i Mladen II. Bribir­ski koji su hrvatskim zemljama vladali od 1274. do 1322. godine, i to gotovo kao neovisni vladari.
 
Nakon sloma Bribirskih od 1322. do 1326. Imotski je bio u posjedu velikaške obitelji Nelipčića, a potom Bosne koja ga je zaposjela za vladavine bana Stjepana II. Kotromanića. No već 1357. hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac zaratio se s bosanskim banom i kasnijim kraljem Tvrtkom I. Kotromanićem. Nakon poraza Kotromanić mu je morao vratiti i Imotski. U kraljevskim rukama Imotski je bio sve do 1372. kada ga je Ludovik I. Veliki zamijenio za neke gradove Ivana Nelipčića. U posjedu te slavne plemićke obitelji Imotski je bio i pošto je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić iskoristio prije-stolni rat u Hrvatskoj te 1391. Bosni priključio Imotski i velike dijelove srednjovjekovne Hrvatske. Brzo nakon Tvrtkove smrti Imotski je postao vlasništvo hrvatskog bana i velikog bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a 1408. plemićke obitelji Radivojević (kasnije poznate pod patronimikom Vlatković).

Od osmanlijske vlasti do oslobođenja

Nakon smrti Matije Korvina potkraj XV. st. te raspada središnje kraljevske vlasti i obrambene granice koju je Korvin u suradnji sa hercegom Stjepanom i njegovim sinovima Vlatkom i Vladislavom Hercegovićem uspostavio prema Osmanlijskome Carstvu šezdesetih godina XV. st. Osmanlije su prije 1493. osvojile Imotsku krajinu. Za vladavine Osmanlijskoga Carstva čitava Imotska krajina bila je u sklopu istoimene nahije koja je obuhvaćala isti prostor kao i srednjovjekovna županija. Ta nahija bila je u sklopu Hercegovačkog sandžaka, isprva kao dio Fočanskog kadiluka, a potom Mostarskog kadiluka.
 
Godi­ne 1717. tijekom tzv. Drugog morejskog ili Malog rata (1714­1718) Imotsku krajinu oslobodili su Mlečani. Nakon Pože-ravačkog mira (1718) novi gospodari organizirali su Imotsku krajinu kao jedinstveno vojno-upravno područje mletačke vojne granice (krajina). Status vojnog područja Imotska kraji­na zadržala je sve do propasti Mletačke Republike 1797. go­dine. Za austrijske vladavine od 1797. do 1918. godine, uz kratkotrajnu francusku upravu od 1809. do 1815. kada se čita­va krajina nalazila u sklopu Napoleonovih Ilirskih provincija, čitav imotski prostor bio je uklopljen u sastav Imotskog kota­ra.
 
Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. Imotska krajina ušla je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Od 1921. do 1929. bila je u sastavu Splitske oblasti. Kada su osnovane banovine kao nove upravno-teritorijalne jedinice Kraljevine Jugoslavije godine 1929. Imotska krajina ušla je u sastav Primorske banovine. U njezinu sklopu bila je do 1939. kada je ušla u sastav Banovine Hrvatske. Iako je nakon na­pada njemačkih i talijanskih postrojbi na Kraljevinu Jugosla­viju i uspostave Nezavisne Države Hrvatske u mjesecu travnju 1941. Imotska krajina ušla u sastav velike župe Cetine, ona je isprva bila pod talijanskom okupacijom, a od mjeseca rujna 1943. do listopada 1944. pod njemačkom okupacijom. Nakon oslobođenja Imotska krajina bila je priključena Federativnoj Republici Hrvatskoj i Jugoslaviji. Iako za Domovinskog rata (1992-1995) Imotska krajina nije bila izravno pogođena ve­likosrpskom agresijom, veliki broj njezinih stanovnika borio se na svim hrvatskim bojištima.
 
Piše: Krešimir Regan
Izvor: Imoart

Komentari