Goran Jović na mjestu snimanja filma Mad Max. Pogledajte Dolinu mrtvih stabala

Goran Jović - Dolina mrtvih stabala

vinyl sredina

On je Goran Jović, formalno govoreći, 39-godišnji profesor kineziologije iz Imotskog, zaposlen u tamošnjoj srednjoj Ekonomskoj školi. No zapravo pravi je avanturist, nemirni lutalica kojega neprestano vuče zov daljine.

“Nostalgičan sam za mjestima na kojima nikada nisam bio, a posljednje egzotično mjesto s kojeg se upravo vratio prije nekoliko dana je Namibija”. Ova afrička zemlja sada je pridodana njegovu dugačkom popisu “osvojenih” teritorija. Popis je podugačak: Tanzanija, Etiopija, Indonezija, Brazil, Ekvador, Nepal, Indija, Južnoafrička Republika…

Kad kažemo “osvojenih”, zapravo mislimo za vječnost u objektiv uhvaćenih krajolika i ljudi. Njima Goran Jović priča svoje priče te oduševljava stručnu fotografsku, ali i mnogo širu javnost preko medija i društvenih mreža.

Slučajni susret

Njegova reporterska karijera počela je zapravo jednim posve slučajnim susretom sa starom školskom kolegicom u Imotskom. Potom se zakotrljala u smjeru različitih geografskih dužina i širina u potrazi za plemenima koja žive na stare načine.

– Kada sam na ulicama Imotskog sreo školsku prijateljicu Ivanu Parlov,prvo što sam na njoj primijetio bile su savršeno ispletene afro-pletenice. To nas je odmah odvelo do razgovora o njezinu angažmanu na Crnom kontinentu. Pokazalo se da Ivana u Tanzaniji radi u sirotištu.

Istog sam je dana nazvao na telefon i pitao je kada ponovno kreće put Tanzanije. Njezin je odgovor glasio: “Za 15 dana.” A mene je zanimalo trebaju li možda angažman fotografa u sirotištu. Budući da je odgovor bio potvrdan, jer portreti djece uvijek dobro dođu prilikom potrage za sponzorstvima za njihovo školovanje, spakirao sam kufere i otišao.  – prisjetio se Goran Jović te 2011. godine kada se prvi put otisnuo u nepoznate daljine.

Ovaj put je Goran Jović htio upoznati pleme Himba koje živi u Namibiji, no kada je došao tamo, neočekivano se zaljubio u Bušmane.

– Pripadnici plemena Himba zapravo su se prilično prilagodili turistima, od kojih gledaju kako izvući pokoji novčić, dok su Bušmani ostali posve autentični. Oni, nažalost, danas žive na rubu istrebljenja zbog svog načina života i karaktera koji odlikuje poniznost, miroljubivost i ljubaznost.

Bušmani se tradicionalno bave lovom i sakupljanjem plodova. Državne vlasti od njih žele napraviti farmere, što je prilično suluda ideja jer tamo nije pala kiša u posljednje tri godine. U pozadini te priče, kriju se ne baš plemenite namjere vlasti da ih protjeraju s njihove zemlje koja je idealna za lov i safari. Od toga se, pak, u državnu blagajnu slijeva najviše turističkog novca – objasnio nam je Goran Jović.

Goran Jović htio postati ‘nevidljiv’

No, da ne bude zabune, i među pripadnicima plemena Himba Goranu je bilo zabavno. Jer, za razliku od tipičnih turista koji ih posjete na nekoliko sati, fotografiraju se s njima i odu – on je tamo proveo stanovito vrijeme. Onoliko koliko mu je bilo potrebno da postane “nevidljiv”, kako bi dobio fotografije njihova stvarnog života.

Za razliku od Bušmana, koji u kose upliću različite sjemenke, žene plemena Himba kosu ukrašavaju specijalnim namazom od zemlje i ulja. Goran je i sam poželio da ga premažu tim sastojcima, a to je izazvalo urnebesan smijeh. Posebice kad ih je upitao bi li takav možda i on mogao pronaći muža. Bračnih ponuda ipak nije bilo, ali je zato za ovom avanturom ostalo pregršt iznimnih fotografija.

– U Namibiji sam proveo 18 dana, prešao 6000 kilometara u terencu, a 80 posto puta vozio sam makadamima jer cesta u Namibiji baš i nema. To je prilično lijepa, ali surova zemlja u kojoj se nalazi istoimena pustinja. Najstarija i najimpresivnija pustinja na svijetu.

Ni jedna druga ne može se usporediti s njom, jer u Namibiji možete vidjeti i crvene i žute i bijele dine. Dolina mrtvih stabala, konzerviranih velikom posolicom i suhim zrakom, krajolik je kao s nekog drugog planeta. Nimalo ne čudi da se redatelj George Miller nedavno odlučio baš tamo snimiti film “Mad Max: Fury Road”. – objašnjava Goran Jović.

Putovati sam pustinjskim krajolikom nije uvijek bilo lako, a najveći strah koji ga je pratio je da će negdje u tim pustopoljinama ostati bez benzina.

Samotnjak na biciklu

– Iako sam navikao biti vuk samotnjak, na trenutke mi je ipak nedostajalo društvo. U nekoliko navrata poželio sam da mogu popiti pivo u društvu mog najboljeg prijatelja Vedrana Vidaka. S njim sam putovao po Indoneziji i Etiopiji. Ali, na moje veliko iznenađenje, usred Namibije sreo sam čovjeka koji je sam vozio bicikl.

Bio je to Pedro iz Madrida. Ni sam mi nije znao reći koliko je dana već na biciklu jer u Namibiji ionako nitko ne broji vrijeme. Pitao sam ga što misli o tamošnjim ljudima, a on mi je u šali samo odgovorio: “O kojim ljudima? Ovdje nitko ne živi.” Naime, Namibija je najrjeđe naseljena afrička zemlja – objasnio nam je Goran.

Ipak, zbog njezine nevjerojatne ljepote, on se planira tamo vratiti, ali sljedeći put najvjerojatnije u širem društvu.

– Plan mi je od iduće godine organizirati fotografske radionice na egzotičnim destinacijama na kojima polaznici ne bi učili samo o fotografiji, nego i o tome kako se integrirati u neku skupinu. Kako postati “nevidljivi promatrač života” – otkrio nam je ovaj imotski pustolov.

U međuvremenu, Goran Jović leti za Los Angeles, gdje će fotografirati vjenčanje jednog para što ga je upoznao na putovanju, pa za Meksiko, Kubu, Malavi… jer nostagija za nepoznatim ne da mu mira…

Kišni dječak

Dio fotografija s putovanja u Namibiju Goran za sada još ljubomorno čuva od očiju javnosti. Planira ih slati na razne fotografske natječaje. Kažimo da je već osvojio 25 međunarodnih natječaja, a čak osam nagrada priskrbila mu je fotografija “Rain Boy”.

Nju je snimio u jednom selu u Tanzaniji ugledavši dječaka koji je stajao na kiši i gledao u njega i druge odrasle pripadnike plemena dok su se častili mesom u kolibi nakon ceremonije krštenja.

– Mislio sam da je gladan, no kada sam mu htio dati meso, poglavica se usprotivio. Njihov običaj da se najprije odrasli moraju najesti budući su oni ti koji skrbe za pleme. Dijete se može i žrtvovati jer ima ih mnogo. Od tog trenutka prošlo je više od pet godina.

Ipak, velika mi je želja ponovno pronaći tog dječaka kako bih mu ispričao kakav je uspjeh postigla ova fotografija. Htio bi mu se na neki način odužiti. Razmišljao sam o tome da bi mu volio pomoći izgraditi kuću. – otkrio nam je Goran Jović dio svojih planova. Inače, njegov rad možete pratiti na Instagram profilu.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

Komentari