Imotski hotel Mustapić na kraju svijeta

kraj_svijetaDobro došli na kraj svijeta. Poruka je to koja putnika namjernika, a onih koji to nisu ovdje zaista nema, dočeka već s prvim koracima koje zagazi po Ognjenoj zemlji. Bogatstvo hrvatskog jezika i posebno njegovih urbanih varijanti nudi nam pregršt ideja kako jednostavno nazvati ovo mjesto. No, tim putem nećemo jer nam od trenutka kada smo sletjeli u glavni grad ove najjužnije argentinske provincije, Ushuaiju, na pamet ne pada niti jedna opcija koja ne bi uključivala prostote. Recimo samo da je ovaj grad, zaista južniji od svih drugih na svijetu… ajde jako daleko i izoliran. Ovdje sve počinje. Ili završava, ovisno kako tko gleda, odnosno s koje strane.

Od Buenos Airesa do ovdje se leti tri i pol sata. Gore, u glavnom gradu bilo je oko 35 stupnjeva u plusu. Dolje u Ushuaiji, iako je ljeto, tek nešto malo iznad nule. Vjetar je učinio ostalo pa je ne samo nama već i ostalim putnicima iz aviona u trenu na pamet pao zeko koji traži mamu. Pokraj smrznutog potočića.

Pa ipak, doći ovdje, nekako je posljednjih godina postala obveza svih ozbiljnijih putnika i pustolova. Između ove točke na karti i Antartike više nema ničega, tek 850 kilometara hladnog mora. Ako ćemo zbog toga dakle pristati na ideju da je ovo zaista kraj svijeta, onda se u Ushuaiji može vidjeti posljednji zatvor na planetu, vlak, zadnja policijska postaja, škola, pošta i ono što je nama najvažnije kraj Panamerikane, mreže cesta koje povezuju Aljasku na sjeveru i Ognjenu zemlju na jugu dvaju Amerika. To je put koji smo odlučili proći u narednih godinu dana, pa se kraj ‘nacionalne argentinske cesta broj 3′ nije smio zaobići.

I tako, ovaj dvojac dotakne Ognjenu zemlju prije par dana i već se na aerodromu zapita koji nam je vrag bio da nismo rezervirali smještaj. Agenti na aerodromu se smiju, mi trpimo, pitaju nas odakle smo ovakvi naivni jer ne znamo da je sada ‘top sezona’, mi kažemo iz Hrvatske i dodamo da smo znali, ali nas nije bilo briga, pa oni ozbiljno zaključe da bismo trebali u najstariji hotel u gradu. Hotel Mustapić.

Eto, što bi svijet bio bez po njegovoj dužini i širini razasutih Imoćana i ljudi iz njihove krajine. Jel’ ima soba domaćine, zaarlaučemo žicerski tako po naški na ulazi, ispod hrvatskog grba spojenog s argentinskom zastavom, a pozitivan odgovor stigne na jeziku koji zovemo materinjim. Ana Emilija, kćer osnivača hotela, danas pokojnog Marijana Mustapića, ovdje rijetko ima priliku pričati jezikom svoga oca. I zato nas sretna ovim susretom šalje k majci, Slavonki porijeklom iz okolice Požege, 88-godišnjoj Ružici Knežević.

 

kraj_svijeta2_copy

Najstariji hotel u Ushuaiju, najjužnijoj naseljenoj točki na planetu, vodi 88-godišnja Slavonka Ružica Knežević (foto: Zoran Marinović)

Kada su moj muž i njegov stric ovdje došli početkom ‘70-ih godina Ushuaija je bila selo, pustoš. Prvo su otvorili trgovinu, a onda i hotel koji je bio prvi privatni smještaj ovdje na kraju svijeta. A ja, pa nakon što sam ovdje preselila iz Buenos Airesa mislila sam ono što je zapravo i točno ‘pa gdje ste me doveli tu gdje dalje ne postoji’. No, čovjek se navikne… fali Slavonija, ali ovo je od tada moj dom – kaže baka Ruža. Na kraju nije htjela niti čuti da platimo hotel, eto kako slavonska duša može biti široka i u Ognjenoj zemlji.

A ovo mjesto od naših ljudi nipošto nije privuklo samo njezinu obitelj. Službene bilješke nam govore da je, nakon početka naseljavanja ‘Tierre del Fuego’ ‘30-ih godina 19. stoljeća, kojemu je kumovao engleski pomorac Robert FitzRoy, ovdje u većem broju došla grupa Argentinaca, Čileanaca i Hrvata. Pratili su lažnu vijest koja je govorila da je tu na jugu pregršt zlata pa su nahrnuli kopati. Razočarani neuspjehom, na kraju su ovdje mnogi ostali.

Glavom su ovaj useljenički val platili gotovo svi loklani indijanci iz naroda Yamana, kojih zapravo više i nema. Među 65 tisuća današnjih stanovnika starosjedioca nema niti stotinu. Čega onda ima, krenuli smo s potragom.

Ima pregršt nafte i plina, ovdje se nalaze ogromne zalihe koje su u Ognjenu zemlju privukle kompanije poput Totala i Agipa. Uostalom i sam naziv Ognjena zemlja potiče iz vremena kada je Magellan prije gotovo 500 godina otkrio ovo mjesto i vidio požare na njemu. To je gorila nafta koje je tada sama izlazila na površinu – objasnio nam je Cesar, djelatnik jedne od navedenih ‘multinacionalki’.

Ima i puno konja, stoke, ovaca. Ogromna su prostranstva zemlje, ima mjesta za konje, životinje uživaju, a s njima i mi – ispričao je Marcelo Hernan Muinos, konjički trener i uzgajivač pritom pokazujući krdo koje slobodno luta između posljednjih vrhova Anda, po livadama povijenim snažnim vjetrom i mora koje vodi do Antartike.

I sami smo uskoro počeli lutati tim putem, od glečera što se nadvija nad gradom, između šarenih kućeraka čiji strmi krovovi pričaju štorije slične onim u Alpama, o gomilana snijega, pa sve do mora u kojem orke love tuljane. Domaći ljudi rekli su nam da se za toplijih dana znaju i okupati u njemu, no temperatura je takva da čovjek u vodi maksimalno može izdržati minutu i pol prije no što mu se tijelo oprosti s dušom. Neobični su oni koji tu žive. Nije baš kao u ‘Životu na sjeveru’, ta ipak je ovo jug, ali nije niti predaleko od toga jer i ovdje pričamo o zabiti. Država zato subvencijama, od poreza, preko većih plaća, pa do upola jeftinijeg goriva nego u Buenos Airesu, potiče Argentince da se presele na krajnji jug. Ona ima svoje razloge, povijesnu netrpeljivost i utrku s Čileancima oko svakog kvadrata ovog mjesta.
Davno je tu slala zatvorenike, ubojice i one političke, ali je predsjednik Peron ukinuo ovu praksu. Na mjesto na kojemu 200 dana godišnje pada snijeg ili kiša, a klima se naziva subpolarno-oceanskom natjerati čovjeka nije lako. Život ni danas tako nije lagan, o ne, žali nam se Walcar Carcamo Vargas.

Nema tu baš previše smijeha. Puno se pije, rano se ženi, brzo umire. Zabavlja nas jedino ragbi koji igramo i po ledu. Znate, nama nikada nije zima kao vama ‘odozgo’ – obrazloži razliku koja nije samo geografska. Zabavljaju nas i turisti, dodaje.

Po ovom pitanju i sami smo se našli u problemu. U redu je to što ovakve prirode drugdje nema, milijuni boja i mirisa što se nude iz svega što raste, ali cijene…da nije bilo naših Mustapića, vjerojatno bi i dalje prali čaše u ime otplate duga. Kava s mlijekom 26 kuna u prosječnom restoranu. Prosječan objed oko 100. Spavanje u sobici koja se bez srama nudi pod hotelsku u većini lokalnih prenoćišta oko 400. Taksi…  neću psovat.

I za kraj, odavdje je vrlo teško otići. Do Buenos Airesa nekih je 3100 kilometara, autom i brodom oko četiri dana za cijenu od tisuću eura. Avionom je to tek 250 eura, ali prve slijedeće karte nude se za tri tjedna od kada ih se poželi kupiti.

Kako nismo sami sebe mogli jednostavno poslati odavdje učini smo to s pismima kući. Carlos Delorenzo, starac nalik liovima iz bajki, vodi posljednji poštanski ured na svijetu, Isla Redonda, adresa C.C.77(9410). Ispod slike Eve Peron i Che Guevare, zamrljan tintom za stotinjak žigova koji za sobom ostavljaju likove pingvina i brodova, on je uvijek spreman onome tko piše otvoriti i pivo Rt Horn. Eto kako se kraj svijeta u tren može pretvoriti i u početak zabave. Jasno, ovisno o tome s koje strane se gleda ova priča.

Piše: Krešimir Raguž
Foto: Zoran Marinović

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here