Imotski je hrvatski New Orleans: tragom Bowieja i Kilmistera naš reporter stiga je pod Topanu…

nu_imotski9-130116

Vedran Vrčić pored svoje bogate kolekcije nosača zvuka

Da mi s vremena na vrijeme kroz ruke ne prođu tekstovi Brace Ćosića, možda bi i pomislio da je ono s osmrtnicama Bowieju i Kilmisteru bio tek marketinški trik; ovako, upravo me marni kolega Ćosić, Alija Sirotanović novinarske norme, podučio da rijetko postoji tako muzikalna sredina kao što je njegov Imotski. I ne misli dopisnik “Slobodne” pri tome na gangu što ju je majčinski zaštito UNESCO i/li drugo iz bogate nam narodne baštine, već na ono što se u gastarbajterskoj krajini primilo iz velika svijeta, zahvaljujući radio Luksemburgu, džuboksu, singlicama i električnim gitarama koje su se (sa)čuvale poput relikvija.

Ako ste to slučajno promašili, ponavljam vijest da su i na vratima kafića “Nu” ucviljene poklonike obavijestili o tužnom odlasku, kako su napisali, “dva kralja”. Ćosić godinama izvještava o sjajnoj gradskoj glazbi i Srednjoj glazbenoj školi u kojoj genijalna Alenka Milano udara takt nekim novim Pogorelićima, a u kakvoj su ti klinci, njihovi očevi i djedovi korelaciji s jednom pop ikonom i metalcem, što su, imotska osmrtnica kaže, “u malo vrimena” preseli na onaj svijet da bi ostali u legendi – objasniti će vam moji sugovornici: glazbenici, kolekcionari, fanovi, ma, sve gol rokera do – rokera.

vinyl sredina

A, u centru, kod spomenika Ujeviću kojeg su zagrnuli Torcidinim šalom da nam pjesnik boem ne nazebe, prvo nu – “Paško” – kultni imotski kafić u kojem se kovala povijest rocka pod Topanom, a onda i drugo nu – “Nu”.

Zašto baš “Nu”? Jel to ono gle, vidi, ili su inicijali nekog važnog ka šta su Bowie ili Kilmster? – pitam Vedrana Vrčića, stalnog gosta kafića i kolekcionara ploča čija je izložba “Vrijeme vinila” svojedobno privukla tisuće fanova dobre mjuze.

– Ha, ha… A, slušaj; znaš kako je u nas, sve ti je nu ovo, nu ono…

– Pa, onda i nu Boewija, nu Kilmstera…- dovikujemo se dok praše sve redom stare, dobre stvari.

– I sad vidiš da to nije slučajno, jer si tu, i čuješ koja se glazba ovdje pušta i koji se svit tu skuplja – pojašnjava Vedran, a ja se osvrćem oko sebe dok praši Marley, a svuda naokolo draga, mlada lica, pa onda pokoji “stari roker” s pivom i cigaretom; baš kao prije dvadeset i kusur godina, recimo, u “Struje” u Stobreču; ono, ekipa po guštu – vibracija nekog svijeta koji neumitno odlazi i s Boewijem, i s Kilmsterom, i s onima koji su fizički živi, ali ih kreativno ima sve manje ili ih nema uopće, recimo, poput Štulića.

– A, sa njim sam ti bio odličan. Dok sam bio u Zagrebu na studiju, koliko san samo Azrinih proba odsluša. To je bilo vrime Novog vala. Pa, onda sa Stefanovskim… Meni je Leb i sol zakon, meni su oni bogovi. I sad, ja mu nosim neke njegove ploče na potpis, a on ima s Tadićem koncert, i on me moli da bi me snimio za njegovu arhivu. Ja prista, nema problema, pričam mu di san ga sve gleda, sluša, a znaš, šta on govori Tadiću? Vidiš li koliko je ovi čovik u mene investira.

nu2A, jesan investira san i u njega i druge koje vride, jer neko gradi kuće, neko ovo, neko ono, a ja sam čin je izaša “The Wall” od Pink Floyda iz Zagreba otiša ravno u Trst po ploču, jer ko će čekat tri miseca da je izdaju u Jugi. I kako ću ja sad ljudima objasnit koliko meni ta ploča znači, i koliko san se ja s njon na carini tresa, drža je u rukama ko da je od zlata – Vedranu se sjaje oči dok priča o glazbi u kafiću u kojem je sve podređeno baš toj – njegovoj, našoj glazbi, glazbenicima, fanovima – fanaticima violinskog ključa.

A, baš tako, Vedran Vrčić, glazbeni fanatik, obišao je pola Europe zbog koncerata.

– Na devededeset i pet svjetskih koncerata sam bio; ove ti naše neću ni spominjat. Doma iman sedan iljada ploča, ustvari, svega skupa, nosača zvuka, a moš li zamislit da nekih tridesetak ploča još nijedan put nisan zavrtio. Skupo sam ih platijo, pa čekan priliku da ih na miru poslušan. A, muziku triba znat slušat. Kroz nju san te ljude upozna. Pazi, ja sam s Claptonom sidijo tu ka sad s tobom. A, Neil Young? Da ti vidiš koja je to životna priča, koja je to borba, snaga… On ima dva bolesna, teško hendikepirana sina, jedan se hrani na cjevčicu… I curu ima, ona mu je dobro. I ta dva sina ima s dvi različite žene, i bori se za svoje, stvara, ne predaje… I ja san ima teških trenutaka, evo nedavno mi je jedan brat umro…, i uvik sam u toj glazbi pronalazio snagu, a onaj ko ne čita, i ko ne sluša glazbu, taj ne može ni zamisliti koliko je toga propustio – dobri čovjek Vedran je živa imotska enciklopedija svjetske glazbe, i ne zna što bi mi od uzbuđenja prije ispripovjedio.

– Aj, samo probaj zamislit ovu scenu posli koncerta Red Hot Chilli Pappersa u Udinama. Ima nas sa svih strana, a svi se pozdravljamo, sve poznate face, a di nećemo, kad se stalno viđamo po koncertima. Trista i osamdeset autobusa poredano jedan za drugim! Moj čovik! Koja je to masa svita bila! Samo ja ne znam šta se ovo u nas događa? U Splitu, na Zucchera, u Spaladiumu, a super je koncert bio, ono odrađen vrhunski profesionalno – nastup, scena, razglas – a nas sve skupa je bilo petsto?! I to bit će nas domaćih sto i pedeset, dvisto, a ovo ostalo Talijani… Ne možeš virovat. Na jednog Zucchera?!

I Josip Brajo Malić, dok mota škiju, reći će mi isto; da su Imoćani veliki ljubitelji rocka, funka, jazza, i da su im svi oni koji su svirali u dvoru kafića “Nu”, potvrdili da imotska publika ima istančaniji sluh za prave stvari od bilo koje druge sredine u Hrvatskoj.

nu_imotski4-130116

Brajo Malić

– Vidiš ovdje, ili vrata do – u “Paška”, tu nema cajki. To vlasnici i konobari kreiraju, tu muziku, tu atmosferu, i nije to ništa slučajno. Nedavno je tu bija jedan makedonski bend. Sviraju funky, ali ga baš sviraju – muški. I sad, upozna ih ja posli koncerta, hvalim ih kako su dobri, govore ljudi da su osamnaest godina zajedno, da su uigrani, a znaš šta su Makedonci, bogati, ne moran ti govorit… Oni žive za glazbu, oni čim jedan drugog vide pivaju u tercama… I znaš šta oni meni kažu? Svugdi smo svirali, ali nikad ovo nismo doživili. Ni – kad! Sad se ja mislim, a šta će tu doživit, po čemu je to Imotski poseban, osim ova dva jezera koja je priroda dala, a oni mi objašnjavaju, da nikad nisu bili u ovako maloj sredini, a da se ljudi tako dobro razumiju u glazbu, u tehniku muziciranja, u instrumente, jer smo svi smo mi manje više prošli kroz imotsku gradsku glazbu, a njoj je sto i pedeset godina. E, to ti je Imotski – Modro i Crveno jezero, i Glazba, naš gradski orkestar– povuče gitarist Brajo dva dima, pa nastavi.

– A, Sve ti je to opet Crni. Ivan Glibota. On je to potega za sobom, veliki, veliki posa je čovik napravijo, to je ogroman entuzijazam, za svaku pohvalu. Dica ovdje u Srednju glazbenu školu dolaze iz Makarske, Sinja, iz Splita… Crni po Hercegovini talente traži da bi se taj orkestar održa, obnavlja, da je uvik na niovu. Bilo je i prije Crnog, a on je moja generacija, iznimnih glazbenika. Recimo, pokojni Goran Odavić, trombonist, koji je svira u beogradskom simfonijskom orkestru. Često je nastupa s Goran Bregovićem.

Priča bi mi kako ga u glazbenoj školi plate pedeset maraka, a on kod Bregovića zarađuje dvista po nastupu. Oću ti reć, uvik je Imotski ima sluha samo za dobre stvari: rock, jazz, blues. I za sve je to “kriva” imotska gradska glazba. Za to mi i imamo nagnuće prema puhačima, Imotski ti je, zapravo, po svemu nešto ka hrvatski New Orleans. U ovom trenutku imaš iz gradića od par iljada ljudi tridesetak akademski školovanih glazbenika. I onda se uvik kuka, kad otiđu na studije, u Zagreb, od osamnest, devetnest, da će bit gotovo, i da nema više od glazbe u Imotskom ništa. Ma, neće bit gotovo, uvik će doć novi.., i novi, a to šta se odlazi iz Imotskog na studije, u svit, to je normalno, ne možeš na to utjecat isto ko šta sad kiša pada.

Evo, novih; imaš, recimo, braću Đuzele – pijanista i trubača. I pijanist je kao student druge godine akademije, ostvario zapažen rezultat na natjecanju na kojem su ljudi iz ciloga svita, bez obzira na godište, interpretirali Beethovena. Zato se ja ne brinem šta će neko otić. I dirigent Repušić ti je tu naš, iz Runovića, pa Mate Matišić. Ne svira on tek tako jazz, reka san ti – Imotski je naš New Orleans.

nu_imotski1-130116

Prof Ante Zujić, nekadašnji član popularnog imotskog rock banda Express

Uto stiže konobar Mario Đulmez, i taman što mu htjedoh reći kako ga nahvališe za dobru glazbu, fotoreporterBranimir Boban ga predstavi kao izvrsnog saksofonista koji svira i s legendarnim Mladenom Baučićem Bauchom, glazbenim mentorom Dina Dvornika.

– Vidim da si shvatio, ovdje se za glazbu živi – Mario će dok nas poslužuje cugom, a ja baš vrtim u glavi film kako mi fale ovakva mjesta, i da je to što ih sve manje ima, ili što starim, pa ih imam sve manje volje i pronalaziti. Zato mi Brane pronalazi još jednog odličnog sugovornika, jer bez imotskog Expressa, rokera koji su u različitim postavama žarili i palili, priča o kafiću “Nu” i IM rokerima – ne bi bila potpuna. O uglednom profesoru elektrotehnike u Tehničkoj školi u Imotskom je riječ, a na njemu kožna jakna, držanje kao u mladića.

– Znaš kako san se ja osjeća kad je on meni da u ruke njegovog Les Paula? Ma…, ma, znaš šta, meni je to značilo više nego da mi je da oni tren sto iljada eura – raskrabio se Brane.

– A, isto ti je Fender stratocaster bijo draži? – profesor će elektrotehnike koji je napravio pojačala ne zna im se broj.

– E, vidiš, kako se sića. A, on ti je svira gitaru u prvoj postavi Expressa, a ja u zadnjoj devedeset i sedme – ima Brane na što biti ponosan.

Koje je onda godine nastupila prva postava?
– Čekaj, mislin da je iljadudevestosedamdeset i devete. Nije, nije, prija. Napiši – iljadudevestosedamdeset i šeste – bilježim po naređenju, pa čavrljamo dalje; da jest, istina, jedan po jedan veliki odlaze, ali i to da ih je od stare garde još dovoljno živo, da vrijedi i dalje slušati, gledati, downloadati…

– Ja san i u JNA bend osnova. I na Facebooku mi se nikidan javi prijatelj iz vojničkih dana iz Banja Luke. Boris Glišić mu ime. A, šta je on Bowieja volijo…

– A, Vi? Ko je vama bija najdraži?
– Clapton
. Znaš koja je ura kad san sinu da ime Eric – zatitra profesoru osmijeh.

Imoćani dragi, pa šta čekate? Krenite s nekim svojim Woodstockom, R & R-om na kraškim jezerima – pa ćemo se brojiti na tisuće, na milijune, sve u ritmu muuuuzike za ples, oooooj.

PIŠE: SAŠA LJUBIČIĆ / Slobodna Dalmacija
Foto: Milan Šabić / CROPIX

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.