Imotski: Zrakoplovi u Crvenom jezeru

RiciceZABORAVLJENI ZRAKOPLOV(C)I NA DNU CRVENOG JEZERA
U arhivu Franjevačkog samostana u Imotskom sačuvani su djelomični zapisi Marketa Kolombana iz vremena Drugog svjetskog rata (1941.-45.). Pod nadnevkom 13. travnja 1944. (četvrtak) zabilježeno je: »Nijemci su oborili dva američka aviona u 2 sata poslije podne. Piloti se spasili padobranima. Jedan je avion upao čitav u Crveno jezero a drugi se prepolovio. Polovina ostala na sjevernoj strani jezera a druga polovina otišla u jezero.«

O tome izvješćuje i Glavni stožer domobranstva (GSD NDH) navodeći da su kod Imotskoga »srušena dva neprijateljska zrakoplova, a 5 zrakoplovaca, koji su izkočili padobranima, zarobljeni su«.

{sidebar id=4}Evo i potanjih podataka. Po kazivanju očevidaca, na veliku formaciju savezničkih zrakoplova koja se vraćala s bombardiranja negdje na sjeveru (Mađarska ili Rumunjska) otvorile su žestoku vatru njemačke protuzrakoplovne bitnice (PA-baterije) i pogodile dva velika američka zrakoplova tipa Liberator (4-motorni bombarder B-24 s oko 12 članova posade). Jednom se odmah otkinulo krilo tako da je padao okrećući se oko uzdužne osi (iz njega nije iskočio ni jedan zrakoplovac), a drugi se od pogotka u trup zapalio. Iz njega je iskočilo desetak članova posade, ali ih je živih ostalo samo pet (navodno, po partizanskom izvoru, »ustaše i Nijemci puškama i mitraljezima gađali su padobrance«). Oba zrakoplova pala su u Crveno jezero (jednomu je ostao samo dio krila na sjevernom obodu jezera). Tako je Crveno jezero postalo grobnicom najmanje 15-orice američkih zrakoplovaca.


Fortress.jpg
Američki bombarder B-17 Fortress

Fortress.jpg
Američki bombarder B-17 Fortress

Svojevremeno je u zagrebačkom tjedniku Globus iznesena pretpostavka da su zrakoplovi upali u jezero stoga što, vrlo vjerojatno, nad takvim prirodnim kraškim ljevkastim udubinama nastaju velika vrtložna zračna strujanja koja su jednostavno »usisala« pogođene zrakoplove u bezdan.

Inače, osim bombardera tipa Liberator (Osloboditelj, nosivost 5,8 tona bombi), u savezničkim formacijama, sastavljenima od po nekoliko stotina – pa čak i tisuća – zrakoplova, koje su od početka 1944. gotovo svakodnevno prelijetale Krajinu, brojne su bile i tzv. leteće tvrđave (bombarderi B-17 Fortress, nosivost 8 tona bombi) u pratnji brojnih lovačkih letjelica. Protuzrakoplovne bitnice (baterije) nalazile su se u Glavini Donjoj kod pravoslavne crkve i u Vinjanima Donjim (kod Kele Vilenice i podno zaseoka Rebići). Ukupno su imale sedam protuzrakoplovnih topova cal. 75 mm i više četverocijevnih PA-mitraljeza (flakova), a pripadale su njemačkoj 7. SS-diviziji Prinz Eugen. Baterije su bile dobro maskirane, a sigurnosti radi često su mijenjale lokaciju. Nisu pucale na jata savezničkih zrakoplova dok su, s uzletišta u južnoj Italiji, letjela na sjever, jer je bombardere čuvao velik broj lovačkih aparata, već su otvarale vatru tek onda kad su se zrakoplovi vraćali sa zadatka, jer uz njih više nije bilo opasnih lovaca, američkih tipa Thunderbolt (Munja) i britanskih tipa Spitfire (Napržica). Takvi lovci, posebice oni u sastavu partizanskih eskadrila na Visu, djelovali su i samostalno kao lovci-bombarderi, napadajući njemačko-ustaške garnizone, samovozne preselice (motorizirane kolone), utvrđenja i druge vojne objekte.

Spitfire.jpg
Britanski lovac Spitfire (Napržica)

Spitfire.jpg
Britanski lovac Spitfire (Napržica)

Kad su partizanski obavještajci 22. svibnja 1944. radio-vezom javili točnu lokaciju njemačkih protuzrakoplovnih bitnica, iza Biokova se iznenada pojavilo šest lovaca Spitfire i u brišućem letu potpuno uništili ne samo protuzrakoplovne bitnice već i, po Izvješću GSD, »bombama i strojničkom vatrom napali njemački povoz (kolonu) teretnih samovoza: 4 samovoza su izgorjela, 3 oštećena, a 19 Niemaca poginulo i 8 ranjeno.

{sidebar id=4}Tom prigodom teška tragedija pogodila je obitelj Stipe Vujčića: poginula mu je supruga Ana r. Brečić (39 godina), sin Anđelko (5 godina), kćeri Kata (10 godina) i Neda (samo 2 godine) te starica majka Manda r. Zujić (81 godina).

Na odlasku, po partizanskom izvještaju, jedan se lovac izdvojio i u počast stradalim zrakoplovcima bacio lovorov vijenac u Crveno jezero.

Zar nije začudno da američko veleposlanstvo ili vojni predstavnici USA i Velike Britanije nikada poslije rata nisu pokazali zanimanje za ove svoje zrakoplovce zauvijek sahranjene, da ne reknemo – zaboravljene – u dubinama Crvenog jezerač… A inače, svake godine dolaze predstavnici savezničkih veterana – zrakoplovaca, komandosa i marinaca – u Hrvatsku, naročito na Vis, i komemorativnim skupovima odaju počast svojim poginulim suborcima…

Pa zašto ne – i u Imotski, na Crveno jezero?!…

 

Mišljenja smo da bi ovo trebalo uključiti u našu turističku ponudu i, konkretno, postaviti uočljive natpise o tome na prilazima Crvenom jezeru i na njegovoj vidilici.

Ali najprije bi naša Turistička zajednica trebala uputiti zamolbu Veleposlanstvu SAD, odnosno njenim vojnim predstavnicima, koji sigurno u ratnim arhivima zračnih snaga (USAAF – USA Air Force)) mogu naći podatke o tim zrakoplovima kao i imena članova posade obaju bombardera.

Dodajmo tome i ove podatke: 21. travnja 1944. jedan je oštećeni američki Liberator prisilno sletio kod Otoka (Vinjani Donji). Nijemci su zarobili svih 11 članova posade, a 30. kolovoza 1944. kod Ričica je pao jedan manji američki zrakoplov. Pet članova posade je zarobljeno. (Sačuvana fotografija ostataka zrakoplova.)

 

P. s. Pred nekoliko godina Crveno jezero su istraživale ekipe domaćih ronilaca pod vodstvom svjetski poznatog alpinca i speleologa Stipe Božića. Na dnu nisu uspjeli pronaći ostatke potonulih zrakoplova, a zbog niza nepredviđenih teškoća nisu mogli utvrditi ni točnu dubinu jezera, koje se smatra jednim od najdubljih u Europi. Na dnu jezera vidljivost je veoma slaba, gotovo nikakva, jer se više puta, posebice nakon potresa 1961/62., s okomitih litica u jezero urušilo podosta kamenih gromada koje su dobrim dijelom zatrpale bočne prolaze do najnižih dubinskih točaka.

K. Zujić

 

² Ovi podaci su uzeti iz zbirke dokumenata »Imoćani i Imotska krajina 1941.-1945.«. Pojedinosti možete naći i na internetu – http://www.modrojezero.org/docs/history, što uređuje naš Imoćanini Hrabri Rajić Fićo u Americi. Na toj Internet-adresi ima i mnogo drugih zanimljivosti o Imotskom i Krajini. Zainteresirani se mogu obratiti i autoru zbirke dokumenata na e-mail: [email protected] ili tel. 021 / 841-299.

Komentari
Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.