Jelena Galić – autorica dalmatinskog jazza s natruhom Balkana, prstohvatom mandoline i ‘vlaškim prizvucima’

jelena_galic-280716Na izvedbama “Buže”, prve dramske premijere Splitskog ljeta, publici je za oko i uho zapela mlada kontrabasistica koja je uz rub pozornice pratila zbivanja na sceni “glasom i basom”. Glazbu je za ovu prigodu napisao Mate Matišić, a Jelena Galić, zaljubljena u jazz, vrsno je izvodi, u što će se gledatelji imati prilike uvjeriti i na jesen, kada se predstava preseli u kazališnu zgradu.

vinyl sredina

Jeleni je 27 godina, diplomirala je na splitskoj Muzičkoj akademiji u klasi mo. Vlade Sunka i klavir joj je “osnovni” instrument, ali s lakoćom svira i kontrabas i mandolinu i udaraljke i još ponešto – stan joj je, kaže, pun instrumenata.
A sve je počelo u njezinom rodnom Imotskom gdje je još kao djevojčica svirala mandolinu u gradskom orkestru.

San o studiju

– U Split sam došla tek s 18 godina, na fakultet. Naravno, ovdje su mi odmah rekli da sam vlajna. Jako me to čudilo. Kako, pa ja sam iz grada… Ali, ta zafrkancija je brzo prošla; našla sam na faksu odlično društvo i priključila se mandolinskom orkestru Sanctus Domnio, što mi je bio san od malih nogu.

A kontrabas se dogodio kasnije, slučajno. Maestro Vlado Lukas me pozvao da na jednom koncertu zamijenim kontrabasista i vidjela sam da me ide. Uz to, svidjela mi se činjenica da jako malo žena svira taj instrument.Esperanza Spalding jedna je od rijetkih, velika mi je inspiracija.

Trenutno svirate i pjevate u bandu “Repasage”. Kako ste se okupili i kakvi su vam planovi?

Kajo Milišić, profesor gitare, i ja slučajno smo se sreli u gradu,porazgovarali o glazbi i ustanovili da oboje obožavamo jazz i Djanga Reinhardta. Počeli smo svirati zajedno, priključila su nam se još dva člana i evo – postojimo već treću godinu i spremamo prvi album “dalmatinskog jazza”.

Pojasnite malo. Kako će to zvučati?

– Pa, to će biti jazz s natruhom Balkana, prstohvatom mandoline, pokojom tercom pa, eto, i “vlaškim prizvucima”. Još nismo s tim poslom završili. Nabacimo ideju pa je razrađujemo, a mislim da je projekt vrijedan i zato jer kod nas ima jako malo hrvatskog jazza. Većinom ljudi obrađuju standarde.

Za ovaj album pišem i tekstove. Jedna se pjesma zove “Medicina”, mislim da će biti dobro prihvaćena, zagovara zdrav život; pojednostavljenorečeno, poručuje slušatelju da radije ubere kamilicu u polju nego da kupi pripravak u apoteci. Ima u njoj utjecaja moje mame; ona je medicinska sestra i uvijek se protivi pretjeranom gutanju tableta.

Mladi ste, a već imate dosta radnog staža – mislim na “službeni” staž, u školama?

– Da, ali ovoga trenutka sam ponovno studentica. Predavala sam nekoliko godina u raznim muzičkim školama, a onda sam dala otkaz i odlučila godinu dana posvetiti se usavršavanju pa sam se iz Splita preselila u Zagreb i upisala akademiju glazbene produkcije jer jako želim jednoga dana imati svoj studio. Uz to, puno radim i na usavršavanju vokala, otvorile su se neke nove mogućnosti, nastupi – i preživjela sam od glazbe jednu godinu.

Eto, i to je moguće u Hrvatskoj. Nadam se da ću i drugu. Kad ne nastupam uglavnom sam doma, dnevno vježbam nekoliko sati jer me status slobodnjaka tjera da budem što bolja. I nije mi teško. Nisam tipična predstavnica mlade generacije, nije mi do “partijanja”, a najviše trošim na nove instrumente. Što su drugim ženama cipele, meni su glazbala. Zato nemam mnogo cipela.

Nepredvidljivi jazz

Kako je došlo do suradnje sa Splitskim ljetom?

– Mate Matišić, koji je napisao glazbu, pozvao me da je izvedem. U početku je ideja bila da sviraju kontrabas i saksofon, ali kako saksofonist nije mogao doći, ja sam otpjevala njegovu dionicu. Glazba je tipična Matišićeva, vesela s prizvukom tuge – ili obratno, ako hoćete. Bilo mi je baš lijepo. Ovo mi je prva suradnja s kazalištem i osjećala sam se “kao fina gospoja”.

Mislite li da biste se mogli vratiti klasičnoj glazbi, za koju ste se i školovali?

– Teško, sve sam dalje od toga, premda volim i klasične koncerte, i operu i balet. Jazz mi je najbliži, najlakše se kroz njega izražavam, jazz je sloboda. Nepredvidljiv je, ista melodija može se odsvirati tužno, bijesno i veselo. Zbog toga ga mnogi ne razumiju – a samim tim i ne vole – jer teže predvidljivim, prepoznatljivim stvarima.

Kako ocjenjujete splitsku scenu?

– Ima u Splitu izvrsnih jazz glazbenika, ali malo novih. “Black Coffee” i “Otprilike ovako” su odlični, a svi za njih znamo čitav život. Eto, naš “Repasage” je nov, a posebno je u Splitu vrijedan i festival “Jazz u veljači” na kojemu smo nastupali.

Spomenuli ste, međutim, i nastupe na vjenčanjima?

– Da, ali to je nešto sasvim drugačije od naših klasičnih pireva. Nekoliko smo puta svirali naš uobičajeni repertoar uz vjenčanja, na Visu. Angažirali su nas mladenci, stranci, koji su se ovdje došli vjenčati i ljetovati i to je uglavnom glazbena pratnja obredu i koktelu a traje sat-dva. Zvali su me puno puta da pjevam na standardnim pirevima, ali nisam htjela. Ipak mi je to… malo ispod časti. Ali, jedan splitski par koji se ženi u kolovozu bio je na premijeri “Buže” i zaželjeli su baš moj repertoar na vjenčanju, pa smo se dogovorili.

A jeste li bili na Ultri?

– Nisam. Preskupa mi je ulaznica za događaj koji me ne zanima previše. Točnije, zanima me više kao sociološki fenomen nego glazbeni događaj. Možda odem dogodine vidjeti što te mlade ljude toliko oduševljava. Inače, priznajem, ima vrhunskih DJ-eva ali bi mi bilo draže da ne koriste izraz sviranje za svoj posao. Miksanje, puštanje glazbe, također nisu najprikladniji, ali sviranje ponajmanje. Sviranje je nešto drugo.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari