Johnny se više ne sjeća

azraBranimir Johnny Štulić. Glazbenik, osnivač grupe “Azra” koja je obilježila jedno glazbeno razdoblje, ponajviše zahvaljujući Štulićevim osebujnim vokalnim interpretacijama i karizmi koju neosporno posjeduje. Tako bi, najkraće rečeno, glasila definicija ovog kontroverznog glazbenika, kada bi Branimir Johnny Štulić bio samo glazbenik i kada bi njegovi javni nastupi bili isključivo usmjereni na teme iz glazbenog područja. Na taj način se Štulić, ni na koji način, ne bi izdvajao iz mase sličnih glazbenih priča, koje su obilježile određeno glazbeno razdoblje. Ali nije tako. Stvari su s Johnnyem uvijek izgledale potpuno drugačije. Za njega će svi renomirani glazbenici kazati da je izvanredan pjevač i da je njegova glazba bila najbolje od onoga što je rock osamdesetih, u bivšoj državi, mogao ponuditi. To će priznati i glazbenici čija su ega toliko dominantna da svaka priča o glazbi mora biti povezana i s njihovim imenom, a to je već, sam po sebi, kompliment Štulićevoj glazbi. No, svi ti će, kao i mnogi drugi, za njega kazati da je izvanredan glazbenik, ali težak čovjek. Tako će mnogi kazati za njega da je tvrdoglav, svojeglav i svađalica. Drugi će kazati da je pravi roker i kao takav neuklopiv u društvene norme ponašanja. Osobe sklone desnim političkim opcijama optuživati će ga da su njegove pjesme obojene ljevičarskim idejama. Osobe sklone lijevim političkim opcijama optuživati će ga da su  stihovi u njegovim pjesmama puni nacionalističkog naboja. “Jugonostalgičari” će mu prigovarati da je prije svega Hrvat. Hrvati će mu prigovarati da je samo obični “jugonostalgičar” koji se nema hrabrosti izjasniti kao Hrvat. Ali svi će se složiti u jednom: glazba Branimira Johnnya Štulića nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

 

Ne sjeća se prijašnjeg života

{sidebar id=22}Štulić je oduvijek imao zanimljiv odnos s medijima. Taj odnos nikada nije bio linearan, a da bi, kao takav, mogao prikazati Štulićevu konstantu u odnosu spram medija. Baš naprotiv. Bilo je tu svega: od nezaboravnih intervjua, preko antologijskih izjava do potpune medijske blokade. No, ponekad je i Štulićeva šutnja bila puno rječitija od nečijih neutemeljenih govorancija. Sve je ovisilo o tome tko je tu šutnju interpretirao i na kakav način. U jednoj od posljednjih izjava za medije, Štulić je izjavio da “se ne sjeća prijašnjeg života” . To nas je ponukalo da malo zavirimo u njegove stihove i da provjerimo čega se sve to ne sjeća više.

 

Preteča urbane glazbe

Pjesme Branimira Johnnya Štulića udarile su odličan temelj onome, što će se dvadeset ili trideset godina nakon njegovih svirki ispred Filozofskog fakulteta u Zagrebu i ostalih javnih površina, označavati pojmom “urbane glazbe”, a koji je danas osobito popularan i osobito sveobuhvatan. Mješavina je to odlične glazbe koja je protkana socijalno angažiranim stihovima. Možda je dio istine i u tome, kao što tvrde neki glazbeni teoretičari, da jedino rock sastavi mogu primijetiti socijalni okvir postojećeg vremena. To se vidi i u stihovima:

“…naravno da uvijek netko dođe da me čuje makar i kradom…” ( A ŠTA DA RADIM) ili

“…šljakeri spavaju po tramvajima…” (68)

“…ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam…” (FLASH)

“…svuda mnogo paranoje, svi su do grla u krizi…” (NEDJELJNI KOMENTAR)

Štulić se poistovjećuje s radništvom i s radničkim načinom života. Naime, valja naglasiti kako je druženje uz kavu običaj koji je donijelo naslijeđe kapitalizma, dok je u vrijeme socijalizma kultura druženja obavezno uključivala i čašicu alkohola. Promišljanje o radništvu vidljivo je u stihovima:

“…kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, da ih poveze na remizu, da razbiju lozom krizu…” (041)

“…moje društvo za šankom ordinira od 19 do 22, ono niti eksa niti galami, zuri u prazno i tuli…) (68)

“…u devet izjutra ja otvaram konzervu, činim to ima godinu dana…” (DOVIĐENJA, NA VLAŠKOM DRUMU)

“…što zaradim potrošim, što dobijem izgubim, skroz sam bankrot…” (BANKROT MAMA)

 

Na obzorju se vide stare parole

Možda su najbolji Štulićevi stihovi oni vezani uz Miris revolucije i promjenu postojećeg poretka. Njegovi najbolji stihovi nastali su u osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada je već bilo izvjesno da do određenih promjena mora doći. Kao da se ta slutnja može osjetiti i u stihovima:

“…anarhizam mi je bio u krvi, svi na barikade…” (68)

“…čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno…” (E, PA ŠTO)

“…na prvi udarac bježe preko granice…” (IDI ZA SVOJOM SUDBINOM)

U nekim stihovima vrlo je jasno postavio stvari:

“…svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kontekstom…” (KRIVO SRASTANJE)

“…ljudi bez kalibra i bez ideje, ufuravaju nam istine crno bijele…” (NEDJELJNI KOMENTAR)

Možda se ovi stihovi i ne čine toliko drastičnima u odnosu što nam danas nudi, prije svega, hip hop produkcija iz Zagreba i okolice. Međutim, ovdje je važan element vremena, kontekst nastajanja u kome je i umjetničko izražavanje imalo regrutiranog cenzora od strane vladajuće garniture.

Poveznica s današnjim vremenom vidljiva je u stihovima:

“…na obzorju se vide stare parole ispisane rukom, al’ ne vidim boju…” (GLUPERDE LUTAJU DALEKO)

Bilo je to zlatno doba izražavanja grafitima, kada je jedan običan grafit znao dignuti na noge i tri postave rezervnih snaga sigurnosti. Bila su to vremena bez interneta i društvenih mreža. Bila su to romantična vremena kada je “status dana” označavao novi grafit negdje u Savskoj ulici ili na nekoj od fasada na frekventnom području Trešnjevke.

 

Bez putovnice, molim

Johnnyev lik i djelo ni danas ne gube na snazi. To je itekako vidljivo u otvorenim ili nešto manje otvorenim pokušajima određenih država, nastalih raspadom bivše Jugoslavije, a koje bi na račun uručivanja putovnice Branimiru Štuliću, učinile presudan korak u dobivanju na važnosti u tom i neposrednom državnom okruženju. Svako malo javljaju se pozicije i opozicije iz ove ili one države, koje bi tako rado uručile putovnicu svoje države zaslužnom građaninu Branimiru Štuliću. Zasad sve ostaje samo na pokušajima jer Johnny lakonski odgovara da mu takvo što uopće ne treba. Bez obzira kakav se i čiji grb nalazio na takvoj putovnici.

Johnny se prijašnjeg života možda i ne sjeća, ali na ovim i susjednim prostorima još je itekako živ kult ličnosti kojeg je izgradio za vrijeme postojanja bivše države. Čitava ova farsa s putovnicama i domovnicama samo je jedan u nizu dokaza koji idu tome u prilog. Ipak, poznavajući povijest obožavanja kulta ličnosti na ovim prostorima, ne možemo, a da ne izrazimo sumnju u vječno postojanje takvog stanja, jer mase nisu glupe, samo im u nekim stvarima treba više vremena da se pokrenu. I sam je Johnny jednom davno rekao:

“…gomila ne oprašta…” (GOMILA NESKLADA)

 

I baš je tužno što se ne sjeća vremena kada je njegov kašalj govorio više, od deklariranih protokola koja su samo zvučala snažno. Nova su vremena i novi mediji u tišini regrutiraju privatne vojske. Johnny se više ne sjeća. Branimiru Johnnyu Štuliću više nije važno…

 

Ante Juroš / Imotske novine

Komentari
Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.