KOLUMNA: Imotski, zaboravi!

IMG_9690

Foto: Branimir Boban / CROPIX

Davno je jedan Marin podijelio ljude na one nazbilj i one nahvao. Ima tome i koje stoljeće, a sve se čini kao da je jučer ili danas bilo. Kad bolje pogledamo, možda su samo ovi potonji i opstali i razmnožili se do lucidnih razmjera. A možda ima nešto i u onoj „svaka ti se stvar kvari, koja se uz pokvarenu prislanja“, malo tko će je razumjeti bolje od Imoćana. Prvenstveno iz tog razloga što je i nastala tu, kod nas i s nama, a moguće i zbog toga što se ovdje uvriježila kao hvalevrijedno pravocrtno viđenje budućnosti, naravno u smislu da se pokvareno ovdje doživljava kao uspjeh. A svi mislimo na budućnost, ili se samo tako pričinja.

Primijetit ćete kako su u zadnje vrijeme svima puna usta Grada, dojmljivo ga prebacuju preko usana, a kad ga prežvaču onda ga naposljetku ispljunu kao list pelina. Jer neupitno je da s vremenom i sama riječ grad postane opora, gorka i nepodnošljiva. Ovdje kao da već neko vrijeme traje viroza povraćanja vlastitih osobnosti. I što je najgore, nema lijeka ili ima, ali od čega će ga sirotinja platiti. Ma sve bi to čovjek nekako u hodu i odbolovao samo kad bi mogao oglušiti na prazne priče koje svakodnevno lebde oko glave kao pomahnitale ptičurine. Ipak nije istina da dva uha služe da bi na jedno štogod ušlo a na drugo izašlo, nešto valjda, iz čiste ljudske potrebe za razmišljanjem, ostane u glavi.

Općepoznato je da se kod nas ljudi vole hvalisati poznavanjem svega, uključujući i predviđanje sudbine gotovo svakog astronomskog sata, pa onda sigurno znaju kako, kada i što, ponajbolje ono koliko (u valuti). Mora da je to garantirana nada za bolju budućnost. Samo, nemoguće je oteti se dojmu da su kazaljke satova stale pa se sad kao roj mravi međusobno guramo, sudaramo i razilazimo. Izgleda da je grad postao omanji mravinjak u kojem se međusobno žderemo i, ništa više od toga. Oni najuporniji opstaju, tako se nekad vjerovalo. Danas izgleda opstaju oni s najviše veza, poznanstava, i „dobrih“ prijatelja, doduše i oni su uporni, ali u čemu. I „kʾo po đavlu“ uvijek se nađu da nam dijele ine lekcije o život, uspjehu, nadanju i svim ostalim stvarima koje se usko vežu za spomenuto. Nema veze ni ako si sposoban, obrazovan, vrijedan i dobronamjeran, ako nisi dovoljno mudar da shvatiš da to i nije neka prednost, možeš se slikat po jezerima pa pričekat da se to nekomu svidi.

Da ne bi bilo zabune, od svega nabrojenog ovo obrazovan ne treba usko vezati s onim dobronamjeran jer, da se razumijemo, obrazovan čovjek s egoističnim namjerama da promakne vlastitu guzicu, istovremeno to opravdavajući ljubavlju prema gradu, društvu i boljoj budućnosti, spada na najnižu razinu empatičnog osjećanja ili se uopće na njoj niti ne nalazi. Nije nužno da ovo netko, obrazovan u tom smjeru, na koncu i razumije jer, to se ne uči u školama, barem ne ovim koje danas poznajemo. Raznolikost društva je uvijek rađala povoljne uvjete za razvoj boljeg sutra, ali što kad se raznolikost razvodni do te mjere da ju je uopće teško i prepoznati? Što kad svi postanu isti, kad se međusobnim priklanjanjem jedni drugima, po onom spomenutom principu pokvarenosti, iskrivi slika uspješnosti i kad grad pretvorite u vlastitu prčiju sebe i svojih potomaka? Kome ćete onda pričati o „dobronamjernom“ svijetu i gradu? Od koga ćete se zbog „promišljenih“ poteza skrivati kao ocvale kurve? Od vlastitog odraza u ogledalu, od uspomene na grad koji ste pokopali, od sjena mladosti kojima ste ukrali budućnost ili pak od kostiju onih na čijem ste pepelu izgradili vlastita carstva nabiguza i lizipjatina.

Ne znam, ali tješi me da ima netko tko zna, po mogućnosti iz Grada na samrti.
Kakogod, uistinu jeftina posla!

M. L.

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.