Legenda o čaju

Čaj Kineska legenda stara skoro pet tisućljeća kaže da je oko 2737. godine prije nove ere car Shen Nung kuhao vodu ispod drveta čaja (Camellia sinesis). U jednom trenutku u vodu je palo nekoliko suhih listova s drveta, te je drevni kineski car otkrio izvrstan napitak koji je umnogome nadmašio prokuhanu vodu. Englezi piju jak čaj pomiješan s mlijekom kao što mi pijemo kavu, svakodnevno, u svakoj prilici, ponekad neumjereno. Japanci ga ispijaju ritualno, mir koji proizlazi iz njegovih sastojaka i kimanje glavom prvoga koji podigne šalicu u znak isprike ostalima, elementarni su dijelovi filozofije zena, kao i sjedenje na podu i odmjerenost riječi i pokreta. Kinezi vole dimiti biljke čaja na ognjištu, takav dimljeni čaj aromom podsjeća na pršut, onaj iz pokrajine Fujian zove se Lapsan Souchong i izvrstan je. Rusi ga piju kao i Englezi, umjesto kave, a kuhaju ga u samovaru – metalnoj posudi s poklopcem koja istovremeno služi i kao čajnik. Čajnik se ispire toplom vodom, nikada se ne ispire deterdžentom ili u stroju. Japanci u određenim prigodama stavljaju sol u čaj, samo nekoliko zrna radi dodatnog okusa. Ponajveća čajanka ikad napravljena sa slanom vodom je ona u Bostonu, kada su Amerikanci demonstrirali svoj ukus Englezima prevrćući brod s čajem u luci definitivno se opredjeljujući za Whiskey i kavu. Šećer se često ne dodaje u čaj, međutim poznato je puno aditiva koji upotpunjavaju okus i miris, najčešći je limun koji se ucijedi u čaj nakon što je voda pothlađena, radi vitamina C.

{sidebar id=4}Cijelo mediteransko podneblje bogato je vrijednim ljekovitim biljkama. Čak i one koje su otrovne u manjim količinama mogu imati suprotan učinak, tvrdi homeopatska medicina čije je osnovno načelo: «isto se liječi istim uz pravilno doziranje otrova». Spravlja se i od listova naizgled za čaj beznačajnog drveća, hrasta npr., i ima ljekovitu snagu. Najsvetija ljekovita biljka našega podneblje je iva (iva trava, ivica…) koja naraste naraste u busu oko 10-ak cm visine, ima intezivnu i ugodnu aromu. Iva pokriva cijeli spektar bolesti, kao nijedna druga trava pa se s pravom u narodu kaže: «Trava iva od mrtva čini živa.». Kadulja, dupčac, vrisak, stolisnik, pelin pa i metvica, kao i većina drugog ljekovitog bilja imaju jednu manu: skuhane u čaju, gorke su. Ta mana pokazuje duboku sklonost prirode odnosu čovjek – lijek, jer je poznato da pretjeranim pijenjem njihova čaja ove biljke gube ljekovitu djelotvornost i snagu. Na neki način priroda ih je zaštitila od uništenja. Praindoeuropljani, narodi od kojih potječu gotovo svi Evropljani, su za drvo života (centar svijeta ,axis mundi) imali naziv eiwa, iva. Simbolika drveta života prisutna je u svim tradicijama, sada je to božićno drvce. I vrsta vrbe se zove iva, a andol, najčešći antipiretik, dobiva se iz salicilne kiseline (salix= vrba) koje ima ispod vrbove kore. Sličan je i okus andola i vrbine kore (kiselo i gorko), pa uz malo mašte možemo zamisliti nekog dalekog pretka kako u napadu vrućice siše svježe komadiće vrbine kore te znao ili ne što radi, biva izliječen.

Ljekovito bilje nije dobro čupati s korijenom jer se tako ne može podmladiti, biljku treba nježno otrgnuti pri drvenastom dnu da ne otpadne cvijet s vrha i pelud. Cvijet većine biljka otpada oko Velike Gospe. Narodna medicina je postala zastarjela i tretira se kao neučinkovita u konkurenciji s modernim farmacima, ali su njezina otkrića uvijek dobrodošla pomoć i spas za one koji znaju da bolest odlazi tek kada čovjek zaista odluči ozdraviti.

Osušeni plodovi šepurike pomiješani s limunom i medom izvrstan su i ukusan napitak koji osnažuje organizam kroz hladnu zimu. Šteta što imotski kafići na policama nemaju lijepih posuda s natpisima iz kojih bi se mogao isuti pravi domaći čaj! Kinezi bi nam u tom mogli pomoći.

Stipe Majić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here