Lijepa strana politike – Anita Nosić, načelnica Lovreća: Nemam oporbu

ana_nosic9-030316

vinyl sredina

– Dosta su vladali muškarci, upropastili su svijet. Došlo je vrijeme za žene – u šali nam govori Ivan Milić, tajnik u Općini Lovreć, podržavajući svoju novu šeficu.

Kako navodi, “vrimena su se promijenila, pa čak ni u Imotskoj krajini, koja poslovično slovi za patrijarhalnu sredinu, stvari više nisu crne ili bijele”.

– Tko je pametan i sposoban, takav je… bio muško ili žensko. Nema tu razlike. Neke su žene nadarene Božjim darom, a neke su uporne. Kad gledaš kroz povijest ljudskoga roda, puno je ženskih koje su nosile razvoj svijeta. Ne možete vi zanemariti Katarinu Veliku. Tko zna što će naša Anita još učiniti. Za nas bi bilo najbolje da počnemo naplaćivati ulaz, da zaradimo štogod dok je ovako popularna – kroz smijeh će snalažljivi kolega Anite Nosić, nove lovrećke načelnice.

A takve se načelnice viđaju samo u meksičkim sapunicama, pomislila sam konačno pred sobom ugledavši 26-godišnju Anitu Nosić, na njenom radnom mjestu u Općini Lovreć. Nakon dva dana neumornog telefoniranja, uspjeli smo dogovoriti termin u pretrpanom rasporedu zaposlene dužnosnice, koja je odlaskom starijeg kolege Ante Babića na mjesto zamjenika ministrice socijalne skrbi, prošlog tjedna naslijedila odgovornu funkciju upravljanja rodnom općinom u srcu Imotske krajine.

Vjera, obitelj i običaji

– Još ste ljepša uživo – kazala sam ušavši u njen skromni ured, ne mogavši se suzdržati od komplimenta.
– Hvala – uzvratila je načelnica pristojno hineći sramežljivost, pa krenula objašnjavati zašto se nismo i ranije sreli.
– Stvarno ne mogu vjerovati koliko me je novinara nazvalo posljednjih dana, kao da sam jedina načelnica u državi.

Ne stignem im se svima ni javiti, a kamoli ponuditi neke odgovore. Od prošlog četvrtka, kada sam službeno preuzela ovaj posao, po cijele dane gubim na formalnosti i standarde procedure, poput ovjere potpisa i sličnog, tako da ni za šta drugo vremena i nemam, ali vi novinari ste neumoljivi – dodaje srdačno, otkrivajući skepsu iza plašljiva osmijeha.

Pojava ove visoke i vitke plavuše odmah nam je razjasnila zašto nema tog lokalnog, ni regionalnog medija, a malo je nacionalnih, koji proteklih dana nisu pokušali zadovoljiti znatiželju o mladoj ženi na službenom zadatku, koji, kako doznajemo shvaća vrlo osobno i ozbiljno.

– Nas su od malena učili da su vjera i običaji na prvome mjestu, te da moramo imati odgovornost prema obitelji i prema našoj zajednici – počinje razgovor nudeći odgovor na pitanje kako se našla u upravljačkoj ulozi.

– Već sam se u srednjoj školi učlanila u mladež HDZ-a – nastavlja ponosno.
– Većina djece iz mog razreda je isto napravila. Ovdje smo svi nekako usmjereni prema HDZ-u – objašnjava.
– Ima li uopće alternative, poput ogranka mladeži SDP-a? – pitam u šali.

– Nema, naravno. Kod nas nema oporbe – nasmije se grlato, udobno se smjestivši u fotelji.
– Pa dobro onda, što radi mladeži HDZ-a u Lovreću? Kako ste već onda pridonosilii zajednici?

– Ja sam se odmah aktivirala i sudjelovala u svim aktivnostima ove općine. Uvijek smo imali neke skupove, neka događanja, razmišljali o tome što se bi se moglo pokrenuti. Hodali smo gdje su nas pozivali po okolnim mjestima i radili zajedničke planove za razvoj. Vidjevši sve te aktivnosti, bivši mi je načelnik, još u svibnju 2013. godine ponudio mjesto zamjenice, što sam, naravno, prihvatila s čašću i odgovornošću. I to je to – zaključuje sliježući ramenima.

Na novom se poslu, kaže, brzo i dobro snašla, iako joj diploma iz menadžmenta informatičkih sustava u tome nije bila presudna. Svoju je ulogu u radu Općine koja se proteže preko 105 četvornih kilometara, te broji 1600 stanovnika, kako navodi, od samog početka željela ispuniti na najbolji i najkorektniji način.

Brinuti o tekućim obavezama i kapitalnim ulaganjima u infrastrukturu naučila je, kaže, uz bivšeg načelnika, koji ju je, tvrdi, u sve dobro uputio. Kako najavljuje, koncentrirat će se na pomoć gospodarstvenicima, ali i obiteljima, te pogotovo mladima, koji kao i svuda u dalmatinskom zaleđu obiteljski dom napuštaju u potrazi za poslom.

Manekenka… nikad!

– A što u vašoj obitelji kažu na ovakav razvoj situacije?

– Ponosni su, naravno. Imam njihovu potpunu podršku. Ali, moram priznati da nas je sve iznenadio ovoliki interes javnosti, odgovavara dižući telefon koji neprestano zvoni.

– Još jedna novinarka, smije se završivši kratak razgovor. I ona bi petnaest minuta. Evo vidite i sami kako je.

– Pa jeste li ikad, s obzirom na svoje fizičke predispozicije, pomišljala na karijeru manekenke, ili glumice,…ili nečeg sličnog čime biste dobro unovčili svoj izgled?

– Ajme, ne. Nikad me to nije privlačilo. Uvijek sam imala neku averziju prema tim poslovima.
– A je l’ bilo ponuda?
– To je – odgovara s osmijehom. – Bilo je par ponuda, ali ni jedna me nije zainteresirala.

Kako doznajemo, Anita je bila odlična učenica, pa je sebi, kaže, oduvijek priželjkivala drukčiju karijeru. Iako je tijekom studija gajila nade za onom u sferi informatike, politika je, danas smatra, za nju bolji izbor, jer ju posao kojime se bavi istinski usrećuje. Na pitanje o profesionalnim ambicijama, oprezno, ipak ne daje određeni odgovor.
– Kada biste dali sve od sebe i kada bi vam se sve karte posložile, o čemu sanjate? – zanimam se za idealan ishod po mjeri atraktivne političarke.

– Pa ne znam. Zasad mi se ovo sviđa. Fala Bogu, voljela bih napredovati na osobnom i na profesionalnom planu, pa što Bog da.

– Ali što priželjkujete? Hrvatski Sabor, ili EU parlament, primjerice? – budim joj maštu.
– Ma to je još predaleko – smije se krijući pogled dok premješta noge oko postolja fotelje.
– Pa kako ste krenuli, sve je moguće – ne dam joj mira.

– A vidjet ćemo, pokušat ću – najavljuje skromno, maskirajući se šalom.
– Susrećete li se ponekad u poslu s predrasudama, s obzirom na svoju mladost, spol i ljepotu?

– Fala Bogu, ovdje u našem kraju nema takvih predrasuda. U Vijeću je četrdeset posto žena, a prosjek godina je 28, tako da se uklapam. Pojedinačnih komentara uvijek će biti, ali to bi bilo tako i da nisam žena. Ovdje su na mene svi navikli jer sam zamjenica već tri godine, pa kod nas to i nje bila neka velika stvar.

– A kako vaš dečko komentira ove nove okolnosti, osjeća li se zastrašeno od tako uspješne žene? – smijemo se zajedno.

Josip mi je oduvijek govorio da ću ja dospjeti do nečeg takvog. Smišno mu je ovo sve. Potiče me da se javljam svim novinarima – odgovara, pa objašnjava kako s njime provodi tek vikende, kada ga posjećuje u Omišu, dok za radnog tjedna boravi u obiteljskoj kući, domu lovrećkih poduzetnika i HDZ-ovaca.

U slobodno vrijeme, atraktivna političarka u šali kaže, obično pere suđe, a rado i kuha na veselje počašćenih, kako samouvjereno ističe. Teleća peka Josipov je prvi izbor, a Anita je, tvrdi, priprema baš kako on voli.

– U nas je to tradicionalno jelo, teleća ili janjeća peka. Ali ja više volim ribu, pa ponekad kad Juri pripremam peku, sebi gradelam nešto iz mora.

– Sama pečete tu peku? Nije da je samo složite u pliticu, pa donesete na već pripremljenu žeravu i pustite nekom muškom na brigu? – pitam jer je koda nas u obitelji vatra uglavnom muški posao.

– Ma kakvi! Sama pripremanim vatru, posložim peku i ispečem je do kraja. I ribu sama gradelajem. Žene su u nas od starina bile uz komin i uz vatru, takva je tradicija – objašnjava pa dodaje kako su, uz mnoge naslijeđene podjele, žene u njenom kraju s vremenom usvojile i pregršt novih uloga.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari