Mandolinski orkestar Imotski u Švedskoj

svedska-006Što je najbolje napraviti kad vam se naš mali gradić učini monoton i zagušljiv? Članovi mandolinskog orkestra ½Imotski½ i klape Bratovština sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići zajedno su našli odgovor, a i ja zajedno s njima pa ću vam ukratko ispričati kako je proteklo naše putovanje u Skandinaviju, točnije Švedsku.

Polazak nije nikome izmamio osmijeh na lice, budući da se dogodio u 6 h ujutro, ali dobro raspoloženje momaka iz klape jednostavno se nije moglo zaobići pa smo tako svi skupa još jednom mahnuli dragom gradu i krenuli na putovanje dugačko {sidebar id=4}2350 km. Svi znaju da Imoćani (a i Hercegovci) i pjesma ne idu jedno bez drugog pa se tako pjevalo i gangalo ne samo u busu nego i na svakom odmorištu. Pjevalo se cijelim putem kroz Hrvatsku, a jednu pjesmu smo otpjevali prolazeći i kroz Sloveniju. Ne želim sada naglasiti da je Slovenija mala zemlja, nego je pjesma bila duga.

Nekima možda najdraži dio vožnje busom bio je kad bi naš Miro, član klape, izvadio svoj slavni kovčeg. Naime, taj kovčeg je sadržavao gotovo sve što bi jedan gladan čovjek mogao poželjeti: slaninu, pršut, povisme, sir, salamu pa i gutljaj vina ili rakije da nas zagrije u dugoj noći kroz Njemačku. I tako polako stigosmo u Dansku i to ni više ni manje nego u Kopenhagen. Pridružila nam se i vodička koja nam je ispričala i više nego bismo trebali znati o gradu kojeg sam zapamtila kao jednog od najljepših na svijetu. Odiše prošlošću koja krije barbare, Vikinge ali i kraljeve i slavne dvore. Svaka kuća ima svoju zanimljivu priču, a na svakom koraku je nekakav spomenik. Možda će vam se najzanimljivija činiti činjenica da se u centru Kopenhagena, točnije u zabavnom parku Tivoli, nalazi veliki restoran koji se zove – vjerovali ili ne – Hercegovina, a kojeg su posjetili svi istaknutiji sportaši i političari, danska kraljevska obitelj, pa čak i David Beckham ili kardinal Bozanić.

Malo trajektom, malo autobusom, kroz podmorski tunel i eto nas u Švedskoj – zemlji demokracije i plavuša. U gradu koji se zove Olofstrom dočekali su nas domaćini – hrvatski iseljenici koji su već odavno tu s djecom koja već imaju svoju djecu, žive život previše navikli na švedsku klimu da bi se za stalno vratili u domovinu. Ali sutradan se vidjelo da za Hrvatsku srce ipak najjače tuče. Nakon šopinga na koji su nas odveli u obližnji grad, održali smo koncert na kojem su se izvodile isključivo dalmatinske pjesme. Mandoline su svirale, klapa je pjevala a zajedno s njom i svi prisutni. Potekla je i koja nostalgična suza, ali nam nisu tako lako dali sići s pozornice. Koncert je počeo u 18 h i trajao je puna 2 sata, a nakon orkestra, momci iz klape formirali su mali bend i nastavili svirati i pjevati do kasno u noć. Emocije su bile opipljive, ljudi oduševljeni i za to je vrijedilo i vježbati i putovati. Sutradan u popodnevnim satima imali smo još jedan koncert za Šveđane, koji je također protekao odlično. Naravno, uslijedila je i večera.

Međutim, kako sve što je lijepo kratko traje, tako je došlo i vrijeme za povratak kući. Oproštaj je za naše domaćine bio vrlo tužan, ali bila sam sretna jer sam bogatija za jedno iskustvo koje riječi ne mogu opisati. Miro je napunio kovčeg i sve je bilo spremno. Putem se slavilo i pjevalo, a svi su bili nostalgični jer su znali da će se, čim iziđemo iz busa, vratiti svojim životima, a ekipa je bila predobra da bi se samo tako raspala.

I još sam nešto naučila u Švedskoj. Gledajući ljude koji već pomalo zaboravljaju hrvatski jezik i kojima nedostaje domovina, počinjem cijeniti to što živim tu gdje živim, a Imotski mi nije ni monoton ni zagušljiv, dapače.

P.S.
Ovom prilikom se želimo zahvaliti obitelji Marije i Pere Ćapina, Anti i Milanu Mrkonjiću koji su nam organizirali cijeli put, ali i svim obiteljima koje su nas ugostile.

Piše: Jelena Galić

Komentari
Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.