Mirna Jukić: Slavonka sam po rođenju i Imoćanka po didu

mirna_cuzicMoj djed Josip Jukić rođen je u Lokvičićima 1927. godine, a kao mladić je napustio rodni kraj i skrasio se u Vukovaru gdje se oženio Vukovarkom. Imao je trinaestero braće i sestara. Dio obitelji još živi u Stobreču kod Splita, dok u Lokvičićima nema nikoga.

To je sve što znam iz priče svoga oca Željka koji se također rodio u Vukovaru…  priča svjetski poznata plivačica s austrijskom putovnicom. Njen otac Željko 1999. godine s cijelom obitelji napustio je Hrvatsku i skrasio se u Beču. Za svoju djecu, tada 13-godišnju Mirnu i 10-godišnjeg Dinka u Zagrebu nije mogao dobiti normalne uvjete za treniranje, dapače na plivalištu Mladosti uz Savu Jukićima nisu dali niti trenirati dok su u Austriji dobili sve uvjete za razvoj.

U Austriji je Mirna tri puta proglašavana najboljom sportašicom i na najbolji mogući način je vratila sve svojoj drugoj domovini koja je pomogla obitelji Jukić kad ih se Hrvatska “odrekla” i kad im je bilo najpotrebnije.

S Mirnom Jukić smo razgovarali na ATP turniru u Zagrebu.

Piše i snimio: Mario Ćužić

 

Austrijska ste državljanka, no krv je imotska?!

Definitivno imam u sebi te imotske krvi, vidim po sebi i svojim osjećajima, ponašanju… Što ja znam, valjda čovjek to malo naslijedi. Slavonska duša, imotska krv, tako je kod mene.

 

Mirna_Jukic_olympic_medal_2008Austrijska javnost Vam je svojevremeno zamjerila navijanje za Hrvatsku prilikom Davis cup susreta u Grazu. Kako ste izgladili taj spor s Austrijancima?

– Smatram da je sve to bilo krivo shvaćeno. Po njihovom poimanju, moje veselje i navijanje s hrvatskim navijačima nije bilo u redu. Jednom sam se opekla i sad se trudim takvo nešto više ne provocirati. Trudim se svojim uspjesima i medaljama reći Austriji hvala na svemu što su mi pružili, na mogućnostima za trening i uvjetima, ali uvijek ću govoriti da znam tko sam, odakle sam i nikad to neću zaboraviti. Imam dvojno državljanstvo i imat ću ga do kraja svog života tako da se nisam odrekla Hrvatske, niti to planiram.

Možda je Vaš nedosanjani san slušati „Lijepu našu“ na postolju!

– Uvijek se sjetim 2001. godine kad je na Malti bilo Europsko juniorsko prvenstvo u plivanju, meni je bilo 15 godina kad sam osvojila tri zlata za Austriju, a Duje Draganja tri zlata za Hrvatsku pa su novine pisale nešto u stilu da nismo bili takvi kakvi smo bili, Hrvatska bi možda imala šest zlata. Uistinu, ne bi bilo ničeg ljepšeg nego nastupati za Hrvatsku i slušati hrvatsku himnu, ali splet okolnosti je bio takav. Teško je razmišljati danas što bi bilo da je bilo, jer pitanje je da sam ostala u Zagrebu bi li se moja karijera razvila tim putem kojim se razvila. Ja sam sa trinaest godina dobila tu priliku, rekli su dođite, dat ćemo vam sve uvjete za treniranje i to je bilo sve. Sa trinaest godina ne može čovjek za tebe reći da si neka super zvijezda ili talent. Samo sam svojim trudom i radom dovela sebe, zajedno s ocem koji me je trenirao, tu gdje jesam.

 

Koje hrvatske glazbenike volite slušati?

– Svašta od glazbe slušam, od tamburice, klapa do rocka: Olivera, Gibonnija, Tonija Cetinskog, Ninu Badrić, Vannu, Škoru, Prljavo kazalište, Thompsona, Gazde, Najbolje hrvatske tamburaše, na iPodu imam raznoliki repertoar hrvatske glazbe.

 

Hoćete li i ove godine doći ljetovati na Jadranu ili imate neke druge planove?

– Životna mi je želja obići i upoznati svaki kutak Lijepe naše i definitivno ću morati doći u Imotski, u rodni kraj moga dide Josipa. Srce vuče tamo odakle je i poteklo, ili kako moj otac Željko uvijek zna reći: „E, takvi smo ti mi Imoćani!“

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.