Odgovornost za bolju budućnost

vladogotovac-171110„Više ništa ne možemo reći. Svaka naša izjava povećava već postojeći ili započinje novi nesporazum. Nije nam pomogla ni očiglednost, ni banalnost: uvijek je netko izvrtao smisao naših programa! Nisu nam pomagali ni dokazi ni objašnjenja: uvijek je netko obrnuo njihov sadržaj i svrhu”. Riječi su to Vladine iz nikad objavljenog uvodnika izvanrednog broja Hrvatskog tjednika 1971. godine, koji nikad nije izašao. No, što bi danas Vlado napisao u uvodniku? Da možemo reći što hoćemo, ali nas nema tko čuti? Da riječi više ne izvrću indoktrinirani socijalistički umovi, ali svejedno teško ulaze u naše ušić Što je poraznije po čovjeka i društvo, državu: falsificiranje rečenog, a time i mišljenog, ili neprestana bujica nesuvislih riječi koja sa sobom odnosi i bisere poput Vladinih? Liberalizam je za Gotovca bio, kako je jednom rekao, „svjetonazor, više negoli politička opcija. Liberal je, kaže Vlado, ‘optimist po dužnosti’ koji s dobrom vjerom gleda u budućnost svoje zemlje”. A što danas mislimo o liberalizmu, ne samo u Hrvatskoj. Sve nevolje ekonomske krize pripisane su

„neoliberalnom modelu”, a liberalizam kritičari pokušavaju svesti upravo na ekonomsku mjeru zauzimanja za slobodu tržišta, kao da je ona sama sebi svrha i najvažniji postulat liberala. Pritom zaboravljaju da liberal kao ideal ima slobodu, slobodu pojedinca. “Čovjek je veći od države”, napisao je Gotovac. Pa kako bi se onda liberalizam mogao zauzimati za

vinyl sredina

nešto što ograničava ljudsku slobodu, poput tiranije multinacionalnih kompanijač Pitanje je to nad kojim bi se svaki liberal danas trebao dobro zamisliti, uočavajući da je u brzo mijenjajućem, globaliziranom svijetu već napravljen pomak od državne kontrole kao glavne prijetnje ljudskoj slobodi ka tiraniji kapitala, koji ne poznaje granice u izrabljivanju radnika i rušenju njihova dostojanstva. Što bi Gotovac danas rekao kada bi vidio stotine tisuća nezaposlenih Hrvata i stotine tisuća građana sa stalno rastućim ratama kredita za stanove,

koji im uzimaju više od pola plaće? Prethodno im je pak polovicu uzela država, visokim porezima na zaradu od rada. Bi li oštricu svoje kritike usmjerio na Manhattan ili Markov

trg? Kasni li u Hrvatskoj taj pomak kao i sve drugo i nije li krizu, siromaštvo, a time i ugrožavanje ljudske slobode, kod nas najviše rasplamsala neodgovorna politička kasta? Kasta koja neprestano razbacuje naš teško zarađeni novac, kupujući njime naklonost pojedinih društvenih skupina, s čijim glasovima računa? “Rastrošno ponašanje birokracije uvreda je za sve osiromašene društvene slojeve. Istodobno, ta ista birokracija iskazuje nemar i osionost

prema svojim građanima. Ona je u sprezi s vladajućom oligarhijom, koja odbija svaku odgovornost za svoje ponašanje”. Ako se sjetimo ovih Gotovčevih riječi, jasno je gdje bi ciljao. Jer ništa se suštinsko u radu hrvatske birokracije nije promijenilo već desetljećima. Još

manje se promijenio obrazac sprege s vladajućima, a tek malo shvaćanje odgovornosti. Što odgovornost uopće znači premijeru koji napusti zemlju u najtežim trenucima, bez riječi objašnjenjač Što odgovornost znači ministru koji kaže da nije mogao nadzirati svoj resor jer je

prevelik? Kako bi se samo Gotovac njima narugao! Devet godina nakon Vladine smrti Hrvati još s nadom gledaju prema Bruxellesu jer pogled prema Markovu trgu nudi beznađe. No, ako je liberal ‘optimist po dužnosti’, možda ipak trebamo pogledati malo bliže, prvo sami u sebe, potom u lokalnu zajednicu, pa državu, a tek onda Europsku uniju. Možda je pravi put pronalaženje u sebi snage za promjene, za aktivno sudjelovanje u kreiranju vlastite sudbine, potom pridonošenju dobrobiti naših najbližih, susjeda, sugrađana. Imotski, Imoćanke i Imoćani, ako hoćete, trebaju sami prepoznati svoje komparativne prednosti,

trebaju se samoorganizirati i slijediti svoju viziju razvoja. Što više gradova i općina to napravi tim bolje za sve nas, za cijelu Hrvatsku. Nisu li turbulentna krizna vremena vrlo brzo promijenila i građane i vlast; građane koji sve više shvaćaju da moraju sami preuzimati odgovornost, i državu, koja pak shvaća da bi daljnje toleriranje korupcije i nepotizma značilo njenu propast. Ako trebamo optimizam, onda je on ipak tu – u rastu odgovornosti. Postupnom, ali ipak vidljivom. Reforma javne uprave više nije upitna, kao ni decentralizacija i borba protiv korupcije bez fige u džepu. Do jučer je država bila puna nedodirljivih

kriminalaca pod skutama politike, danas osjećamo kao da više nitko nije nedodirljiv. Da ipak još jednom bacimo pogled prema našim centrima moći, ali s više optimizma?! Imamo pravo nadati se da ćemo krupnim koracima krenuti ka uređenom građanskom društvu, onakvom kakvog je sanjao Gotovac. I na tom putu i dalje trebamo slušati njegov glas razuma, glas najvećeg hrvatskog vizionara. Jer, kako reče: niti smrt ušutkava sve mrtve, niti šutnja ukida svaku nadu!

Ivan Koštro

Komentari

Tagged with

Leave a Reply

Your email address will not be published.