Pepelnica ili Čista srijeda

pepelnicaPepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma (četrdesetodnevnica), odnosno vrijeme od 40 dana (ne računajući nedjelje) posebnog oblika pokorničke priprave za uskrslog Gospodina. Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i socijalni, jer je riječ o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponašanja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima u izvornom smislu i prianjanje uz sve ono pozitivno što bi trebalo biti istinski identitet svakog kršćanina i cijele Crkve.

I sami nazivi – Pepelnica i Čista srijeda – imaju svoju simboliku, koja nas poziva na dublje promišljanje i promjenu srca. Pepelnica tako svoj naziv vuče iz obreda pepeljanja, odnosno tada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima kraja, pepelom pravi znak križa na čelu, i pri tome izgovara riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”, ili pak, također ovisno o kraju, govori riječi iz ranijih obrednika: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”. Poneki će svećenik kombinirati i jedne i druge riječi, pa će tako primjerice, dok pepelja, nad nekim vjernicima izgovarati jedne, a nad drugima druge.

Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo, dobiva se od spaljenih grančica prošlogodišnje Cvjetnice. Na takav način svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i klicanje naroda, kao i početak Kristove muke, koje slavimo na Cvjetnicu, bivaju sada posipanjem pepela na Čistu srijedu svojevrsni podsjetnik na Kristovu patnju i našu spremnost sudjelovati svojim malim odricanjima u toj Kristovoj žrtvi. Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život. Upravo nas na to podsjećaju riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”.

Kako Pepelnica uvijek pada u srijedu i kako je riječ o pozivu na unutrašnje čišćenje, jasno je zašto se naziva i Čista srijeda.

Kako bi se naglasio pokornički karakter Čiste srijede, taj je dan, uz Veliki petak, zapovjedni post i nemrs, čega se kršćani uglavnom pridržavaju, ali postaje sve uočljivije kako se to čini više iz folklora i nekakvih drugotnih razloga, a manje iz želje za stvarnom pokorom. Drugim riječima, obično se ne mrsi, ali baš i ne posti. Naime, post kao pojam označava da se vjernik toga dana može najesti samo jednom do sita, a nemrs označava da se tada ne jede meso (u praksi obično još uz to ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi). Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, štoviše praktički gladovanju toga dana, ali toga se vjernici zapravo prilično slabo pridržavaju, iako se meso najčešće ne jede.

Iako Crkva niti može, niti hoće nekome naređivati ili nešto određivati, nego samo preporučuje (pa i onda kada je to izrečeno u formi imperativa) i ostavlja svakom na slobodnu volju hoće li se toga pridržavati ili ne, bez ikakvih sankcija, ipak Crkva “propisuje” da post obvezuje sve vjernike katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs “obvezuje” sve katolike koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina. Dakako, pri tome se itekako vodi računa o specifičnim situacijama, koje niti post niti nemrs ne obvezuju, a riječ je npr. o bolesnicima, trudnicama i dojiljama, putnicima i nekim drugim osobama kojima, zbog otežanih okolnosti u kojima se nalaze, nije lako postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post zamijeni nekim drugim djelom pokore ili dobrim djelom.

Čista srijeda je dan koji nas poziva uistinu postajati svakim danom sve više i više Božja djeca, odnosno kroz naredno vrijeme korizme nastojati mijenjati vlastito ponašanje, i to kroz dva vida: s jedne strane zauzetijim nastojanjem oko odbacivanja svih onih osobnih mana koje jasno uviđamo i za koje itekako osjećamo da nas čine manje ljudima u punom smislu riječi, a s druge strane u nastojanju oko opredjeljivanja za dobro, za pozitivnosti, za pomaganje drugima, za osjećaj prema ljudima u potrebi itd. U tom je smislu važno ne zanemariti ni jedan ni drugi vid, odnosno važno je i odreći se nečega (onoga što nas kalja u ljudskom dostojanstvu) i opredijeliti se za nešto (činiti dobro).

Uz post i pokoru, Crkva će zato posebno naglašavati i vrijednost molitve, kako osobne, tako i zajedničke, jer je zasigurno da će nam kroz nastojanja oko tog vida duhovne izgradnje i sama pokora biti lakša, smislenija i u tom smislu korisnija. Također će nam na takav način hod kroz korizmu biti čvršći i unutrašnje radosniji, te time na kraju i smisao Velikog tjedna i Kristova uskrsnuća jasniji i radosniji.

izvor: vjera i djela

 

Komentari