Pobratimstvo lica u svemiru – jel čovjek čovjeku (zaista) vuk?

Danas su, izgleda, svi ugroženi.

Čudno, s obzirom da se demokracija, barem u okviru slobode govora i barem u nama bliskim civilizacijama pije glatko poput mlijeka, a svatko tko misli da pametno misli, ima to pravo i reći. Javno, diskretno, tajno, u medijima, na Facebooku, pozornici, susjedu, prijatelju, neprijatelju… briga koga.

Ino 300

Ali, da se izgubio red – i to je istina. Ne možeš više razaznati ‘ko je seljak, ‘ko seljačina. ‘Ko je čovjek, ‘ko osoba. Ne znaš više, božemiprosti, ni  ‘ko je lijevo, a ‘ko desno,’ ko je iz grada, a ‘ko manje iz grada. I tako, kriza identiteta na sve strane pukla.

Nema druge nego ovako.

Povratak u klupe

Nisam baš neka stručnjakinja za sociologiju, ali da bi se vratio kakav-takav red, trebalo bi možda uvesti nekakve testove, obrede inicijacije, ispite vjernosti pojedinoj grupi, običaju ili slično. Proći silnu katarzu i godine asketskog života kako bi se dokazalo da ti je stalo. Ali ono baš stalo, mišlju, riječju i djelom. Ne deklarativno, lako je tako.

Treba se vratiti i u duboku povijest, vidjeti sve o didovom didu, njegovim stajalištima, usmjeravati animozitet i afinitet točno u pravcu u kojem je on te davne 1901. odredio – i prema tome djelovati u kulturnom, političkom, obiteljskom i društvenom smislu. Pa i poljoprivrednom, naravno, ukoliko si sa sela.

Geografija. Postavimo i granice. Između svega i svih. Granice, da nas označe, definiraju, da nam vrate identitet. Neka nam granice budu ceste, rijeke, misli, metri i osjećaji. Neka se napokon zna s koje si strane pa ćemo lako znati i na kojoj si strani.

Jezik i pismo.  Neka se i on pročisti, ogoli. Ukinuti pjesme, prozu, tekstove… Pisati samo službene dopise i zamolbe za prelazak granice. Jezik pregrizli.

Računati samo i to vrlo proračunato od čega i koga imamo koristi. I prema tome osmišljavati svakodnevicu i tako djelovati. Primjerice, tražiš prelazak mentalne granice jer si izračunao da moraš na selo po meso. Pa ti tako paše. Ili moraš u općinu, pa računaš kako se dokopat grada i kod koga odmoriti dok čekaš prugu.

Strane jezike učiti pošto po to da se može uteć kad zagustimo i prigustimo jedni drugima. I kad više jedni drugima ne možemo pogledati u oči. Od srama.

Čini mi se, nikad više negativno nabijenih čestica u prirodi i društvu, ali biologija tvrdi, svi smo mi krvavi ispod kože. I ako se hoćemo razumjeti, nitko nas u tome ne može spriječiti.

Neka nam idući sat vjeronauka bude o tome.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić


Komentari

Tagged with