Piše: Ante Juroš/Imotske novine ”Pjesnici su čuđenje u svijetu…”
Malo je tko od imotskih gimnazijalaca završio srednjoškolsko obrazovanje, a da nije zapamtio ovaj stih iz pjesme ”Pjesnici” koju je napisao Antun Branko Šimić. Taj, ali i mnogi drugi poznati stihovi, ostali su trajno urezani u kolektivnom pamćenju mnogih generacija srednjoškolaca, u različitim srednjoškolskim usmjerenjima. Antun Branko Šimić nezaobilazna je pjesnička figura u obradama i učenju na satovima hrvatskog jezika, bez obzira o kojemu je usmjerenju riječ. Osim neosporne pjesničke veličine, oko Šimića i danas vlada neka mističnost, bezvremenska privlačnost, što svjedoči i spominjanje njegova lika i djela u medijima, ali u okviru emisija koje s kulturnim sadržajima i nemaju baš dodirnih točaka. Valjda je takvo što jedino još moguće u Hrvatskoj, ali to govori u prilog Šimićevoj bezvremenskoj snazi koja plijeni pažnju.
Medijska eksploatacija pjesnika Šimića
O čemu zapravo govorimo? Naime, medijski prostor na privatnim televizijskim kanalima s nacionalnim koncesijama puno je dinamičnije koncipiran od onog programa s nacionalnom koncesijom, a kojemu građani plaćaju televizijsku pristojbu. U okvirima te dinamičnosti, emitiraju se različite emisije mozaičkog sadržaja čija je osnovna namjena osvojiti gledanost, a potom ju zadržati na sve moguće načine. Pri tom se ne biraju sredstva i načini kako bi se opravdala ekonomska ulaganja kroz marketing, a kome je opet najpotrebnija gledanost. Upravo u takvim mozaičkim emisijama prisutan je trend kojem svjedočimo u posljednje vrijeme, a koji se odnosi na kratka pitanja iz područja kulture osobama iz javnog života. Naravno da je kod nas taj ”javni život” toliko sveobuhvatan da je odavno izgubio svaki smisao, ali to je tema za neku drugu prigodu. Na upite voditelja o tome što ”slavni” čitaju (ne ulazeći u istinosne prosudbe i zanemarujući moralni karakter osoba), apsolutni pobjednik u takvim anketama je Antun Branko Šimić. To je posebno zanimljivo iz razloga što takve osobe iz javnog života ne spominju više pjesništvo Tina Ujevića koje je godinama bilo neprikosnoveni vladar takvih i sličnih anketa. Ne dovodeći u pitanje vrijednost Ujevićeve ili Šimićeve poezije, očito se radi o jako zanimljivom fenomenu na osnovi kojeg bi naši poznati sociolozi mogli napraviti odlične radove i donijeti zaključke zanimljivih istraživanja. Očito je da prave vrijednosti u konačnici pokažu klasu, što je pravilo koje se vrlo lako može primijeniti i na području književnog stvaralaštva, konkretnije poezije. Dovoljno se samo prisjetiti kako su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća cijele generacije učenika zakinute za sat ili dva obrade Šimićeve poezije, a na račun nekih drugih autora. Ne, ne radi se o svjetskim pjesničkim velikanima zbog kojih bi takve odluke dijelom bile razumljive i prihvatljive. Preciznije, pjesnik T. dobio je neke od takvih uskraćenih Šimićevih školskih minuta, ali na račun nekih drugih zasluga koje s pjesništvom nemaju baš nikakve veze. Ali bila su to vremena kada je i književna obrada u okvirima školskog sustava bila podložna dječjim bolestima uspostave demokratskog načina razmišljanja.
Glad na hercegovačkom kršu kao opće mjesto
Šimić ne da nije zaboravljen, nego se o njemu govori više nego ikada. Možda jedan od razloga leži i u općem stanju društva, koje itekako osjeti onu socijalnu komponentu o kojoj je Šimić pričao prije osamdeset ili više godina. Ljudi su se otada umnogome promijenili, ali vrijeme je postalo vrlo slično onome u kome je Šimić stvarao. Dovoljno se samo prisjetiti stihova: ”Njihov je život predanje i zebnja…” (”Pogled siromaha”), ili: ”…jedi strpljenje!” (”Siromasi koji jedu od podne do podne”).
U tim i sličnim stihovima osjeti se socijalna angažiranost, tako jasna i vidljiva kao nikada prije njega i gotovo kao nikada poslije njega, promatrano čak i u svjetskim okvirima pjesništva. On je pjesnik, promatrač koji se ne odvaja i koji se ne razlikuje od tog i takvog društva koje osjeća sve tegobe koje ekonomski poredak može nametnuti. I u tome je neprolazna vrijednost Šimićevih stihova koji su danas, više no ikad, aktualni u okvirima globalne svjetske recesije u materijalnom, ali i u duhovnom pogledu. Obogatio je poeziju širom primjenom slobodnog stiha koji je do njega postojao tek u pojedinačnim pokušajima nekih autora. To i ne čudi, budući je smatrao kako književnik umjetnost može prožimati jedino time da bude nesputan formom i uvjetovanom koncepcijom. U tome je u potpunosti uspio. Na našoj književnoj sceni ne postoji autor koji je s tako malim opusom u tolikoj mjeri zadužio naše stvaralaštvo, što dokazuje, između ostalog, citiranost Šimićevih stihova u mnogobrojnim prigodama. U pjesmama socijalne tematike gotovo se može osjetiti subjektivna angažiranost zbog spoznaje o nepravdi u svakodnevnim egzistencijalnim djelatnostima. Teška atmosfera koja izbija iz tih stihova samo pojačava socijalnu komponentu koja je uvjetovana materijalnim okvirima i ravnodušnim, na trenutke i defetističkim odnosom spram života. To potkrepljuju stihovi: ”Siromasi neprestano lebde između života i smrti i svaki čas može da pretegne nevidljivi uteg smrti…” (”Siromasi”).
Vječni odlazak sudbina je zavičaja
Šimić ne zatvara oči pred onim što vidi. Stoga ne čudi izrazita socijalna angažiranost u njegovim pjesmama, koja i nije mogla biti drugačija, ako se u obzir uzmu okviri Šimićeva rada, života i djelovanja. Početak 20. st. davao je nagovještaje mnogobrojnih promjena, ali život, stvaran život koga je Šimić promatrao, nije imao vremena čekati te promjene. Tada je, ne samo u škrtom hercegovačkom kršu, glad bila sasvim uobičajena pojava i ljudi su svakodnevno izdržavali tešku egzistencijalnu nesigurnost koju je pjesnik tako dobro uočavao i opisivao. Šimić je svjestan teških ekonomskih prilika svoga kraja. Među prvima je opisao i odlazak mladića iz rodnog kraja u potragu za mrvicom sreće i poslom koji se nije birao:
”Na cesti više nikog nema…” (”Hercegovina”).
Kao da su ti i slični stihovi nagovijestili tužnu nadolazeću sudbinu hrvatskog čovjeka koji je morao napuštati rodni kraj iz različitih ekonomskih i političkih uvjetovanosti. Mnogi će se složiti kako je ”Opomena” jedna od njegovih najpoznatijih pjesama. Iz nje su i stihovi:
”Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”. U tim stihovima ogleda se i kozmička određenost ljudske sudbine prema kojoj je svatko nemoćan, u što je Šimić bio uvjeren. Stoga i ne čudi njegov odnos spram vlastitog života u trenucima kada je osjećao da se kraj bliži. Nije se prepuštao očaju, svjestan kako je i smrt samo prirodni fenomen te u njoj ne nalazi prevelike mistike. ”Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!” (”Opomena”)
Nikada nećemo saznati koje bi visine dosegnuo Šimićev pjesnički talent. Smrt je prerano prekinula život ovoga književnika. Ipak, Šimićevi stihovi imaju neprolaznu vrijednost. Radi se o najpoznatijim stihovima ikada napisanima.
