No vratimo se priči o graničarima u Imotskoj krajini. Sklapanjem mira u Požarevcu 1718. godine Osmanlije Austriji prepuštaju sjevernu Srbiju, bosansku Posavinu, a Veneciji ranije oslobođeni Imotski i sve do Neretve. Dubrovnik pritom Turcima prepušta Neum i Sutorinu, kako bi se zaštitio od Venecije, a navedeno i danas čini BiH pristup moru. Slijedi nesretni rat Austrije protiv Osmanlija (1736.-1739.), koji je okončan porazom u Turskoj Hrvatskoj kod Banja Luke. Za posljedicu Beogradskim mirom Austrija 1739. gubi sve što je ranije dobila Požarevačkim. U novi rat protiv Turaka (1787.-1791.) Austrija kreće zajdno s Rusima, ali ne uspjevaju istjerati Osmanlije iz Europe. Ipak za posljedicu, s mirom u Svistovu 1791. Osmanlije Hrvatskoj vraćaju dotad okupirani Dvor na Uni i zaleđe Bihaća tj. Drežnik, Petrovo selo, Lapac i Srb. S padom Mletačke republike 1797. godine Dalmacija opet dolazi pod vlast Austro-Ugarske monarhije, a onda Napoleonovim osvajanjem 1806. pod vlast Francuske. Padom Napoleona, Austrija 1813. ponovo zauzima Dalmaciju tj. dotadašnje Ilirske pokrajine koje su Francuzi uspostavili 14. listopada 1809. Pritom od 1804.-1858. na područjima pod Turskom okupacijom izbijaju mnogi ustanci i bune. Zauzetost sa vlastitim unutrašnjim previranjima, učinio je život na Turskoj granici ponešto mirnijim.
No život graničara u Imotskoj krajini zasigurno nije bio lak. Nekadašnji uskoci i ratnici polako su postajali zemljoradnici. Plodno Imotsko-bekijsko polje postaje njihov glavni način preživljavanja u sred kamenjara. No neki moji preci nisu se mirili sa takvim mirnim načinom života i nastavili su se baviti hajdučijom po susjednoj Hercegovini. Jedan od njih bio je i Križan Jelavić, brat mog pra-pra-pradjeda tj. brat pradjeda mog djeda. Prema pričanjima mog pokojnog dida Joze, Križan je često preko brda odlazio u susjednu Hercegovinu i tamo pljačkao imućne Turke. Lako se bilo bahatit Robin Hoodu sa cijelom bandom u tajicama tamo u nekoj prašumi, ali sam iza neprijateljskih linija odrađivat bogate Turke okružene s tjelohraniteljima, sasvim je druga priča. Dakle za mog pretka Križana, onaj Robin u tajicama je bio doslovce pusy. Unatoč svom burnom životu, posljednji Imotski hajduk doživio je čak 108 godina. Rođen je negdje oko 1815, a umro je početkom dvadesetih prošlog stoljeća. Inače tijekom Austrijske uprave za Križanova života, jačao je i narodni pokret za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Među zaslužnim narodnjacima u Imotskoj krajini ističu se fra Rajmond Rudež, Ante Rossi i Mihovil Pavlinović. Posljedično 1868. godine u Imotskom je osnovana i jedna od najstarijih čitaonica u Dalmaciji. Ona je odigrala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu cijele Imotske krajine. Slabljenje Turske 1875. uskoro koristi Kaiser Franjo Josip, pa putujući uz granicu s BiH potiče Hrvate na ustanak. Uskoro nakon toga, Hrvati u Gabeli dižu ustanak, a pridružuju im se pravoslavni Srbi u Nevesinju, te Srbi i Hrvati u Bosni.
Ustanak u BiH traje od 1876. do 1878. godine kada Srbija i Crna Gora stupaju u rat, a za njima i pravoslavna Rusija. Slijedi mir u San Stefanu 1878. godine, s kojim je predviđena autonomija za BiH. Nakon Berlinskog kongresa iste godine, BiH dobija austrijski protektorat kojim je okončan ustanak. Austrijsku invaziju na BiH provode Hrvatski generali J. Filipović i S. Jovanović. Tijekom oslobađanja BiH bilježi se otpor islamskog pučanstva, a u tom ratu pogiba preko tisuću Hrvata. Narednih godina u BiH se obnavljaju hrvatske crkvene i prosvjetne institucija, ali i Srbija uskoro iskazuje svoj apetit prema BiH. Nakon Austrijskog zagovarana pripajanja BiH, 1908. godine Srbija otvoreno prijeti ratom. Iako 1910. BiH dobiva svoj Ustav i Sabor, te agrarni pokret, napetosti na toj relaciji ne prestaju sve dok konačno mladi Srbin Gavrilo Princip u Sarajevu 1914. ne ubija nadvojvodu Franju Ferdinanda. Uslijedio je Austrijski ultimatum Srbiji i početak I. svjetskog rata. Vihor Prvog i kao posljedice, Drugog svjetskog rata nije mimoišao ni Imotske krajeve. Velika su stradanja doživjeli tamošnji ljudi zbog svojih nacionalnih i domoljubnih ideja, a u sklopu toga i masovna iseljavanja koja su najizrazitija bila od 50-tih do 70-tih godina. Za posljedicu, smatra se kako Imoćana danas ima raseljeno i do osam puta više od onoga što ih je ostalo u tom kraju. Prema zadnjem popisu iz 2001. Imotska krajina brojala je oko 32.000 stanovnika, dok je 1991. brojala 40.000 stanovnika. Dakle iseljavanje i pustošenje te regije se zahvaljujući aktualnim političarima nastavlja i dalje. Unatoč činjenici što je ista i u Domovinskom ratu dala ono što je oduvijek davala kroz povijest… junačke branitelje roda svojega…
Izvor: http://012station.bloger.hr/post/posljednji-imotski-hajduk/856678.aspx
