Praštanje – stil kršćanskog življenja

Don Mladen ParlovNalazimo se u sredini korizmenog vremena koje nas poziva na iskreni ispit vlastitog kršćanskog življenja. Crkva nam u korizmi stavlja pred oči neka sredstva koja bi nam trebala pomoći u plodonosnom življenju korizmenog hoda: molitvu, post i milostinju. Dio našeg milosnog djelovanja prema drugima svakako je i udjeljivanje oproštenja onima koji nas povrijede, ali isto tako i traženje oprosta od onih koje smo mi povrijedili. Oprostiti i tražiti oproštenje dio je svakodnevnog istinskog kršćanskog življenja. A iskustvo nam kaže da nije baš lako ni jedno ni drugo: ni oprostiti ni tražiti oprost. I ne muči to samo nas, suvremene kršćane. Već se je sv. Petar susreo s tom poteškoćom. Jednom je pristupio Gospodinu Isusu s pitanjem: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).

Petar je znao starozavjetne propise o zabrani prekomjerne osvete, a znao je i za savjete koje je mudri Sirah izrekao o opraštanju: Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu – uči mudri Sirah -, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? (Sir 28, 2-3). Mudri Sirah uočava vezu između praštanja bližnjima i praštanja koje dolazi od Boga. Gospodin Isus će preuzeti i preobraziti Sirahovo učenje. Petar naime pita koliko puta treba oprostiti, polazeći od svoga iskustva i svojih odnosa s bližnjima. On se kreće u okviru međuljudskih odnosa. Isus odgovara na način da otvara novu perspektivu, a to je odnos svakoga čovjeka sa Stvoriteljem, s Gospodinom Bogom. Isus priča prispodobu o čovjeku dužniku kojemu gospodar oprašta silno veliki dug, a istodobno je taj čovjek nespreman oprostiti svojemu dužniku neznatni dug. Prispodobu Gospodin zaključuje riječima kako će svatko od nas proći kao zao dužnik kojega je gospodar predao mučiteljima ako od srca ne oprosti svome bratu.

vinyl sredina

Na Petrovo pitanje o količini opraštanja Gospodin Isus upućuje na vertikalu, na naš odnos s Gospodinom Bogom te nas poziva da uvijek praštamo. Kao što nama Gospodin Bog prašta uvijek iznova kad se kajemo tako smo i mi pozvani praštati svojim dužnicima, onima koji nas uvrijede i povrijede. Drugim riječima, nikada jedan međuljudski odnos ne ostaje isključivo međuljudski; on je uvijek i vertikalan, on je uvijek i odnos ljudi s Bogom. Gospodinov zahtjev da uvijek praštamo u biti je poziv na nasljedovanje Božje dobrote i milosrđa.

Osim ovog teološkog razloga neprestanog praštanja postoji još jedan, jednako važan, a možemo ga nazvati antropološki. Naime, silno je važno znati i moći oprostiti zbog osobne slobode i radosti življenja. Osoba koja ne zna, ne želi i nije kadra oprostiti ostaje zarobljena u prošlosti, ostaje vezana za čin i trenutak u kojemu joj je nanesena uvreda ili nepravda. Znati oprostiti znači osloboditi se tereta prošlosti, znači znati ići naprijed, znači znati prepoznati prednosti i milosti sadašnjeg trenutka. Osoba koja ne prašta uvijek iznova u sebi se vrti i vraća u prošlost. Takve osobe znaju oboljeti od sindroma žrtve. Naime, imaju bolesnu potrebu izigravati i biti žrtva. Stalno kopaju po vlastitim ranama iz prošlosti te se nad sobom sažalijevaju, nastojeći izazvati sažaljenje i simpatiju kod onih koji ih slušaju. Često takve osobe niti ne žele da im se drugi ispriča te da popravi nastalu štetu. Njima je nagrada njihovo stanje žrtve u kojemu uživaju.

Mi se kršćani u našim međuljudskim odnosima nalazimo u dvostrukoj ulozi: u ulozi onih koji trebaju trajno praštati, ali i u ulozi onih koji trebaju tražiti oproštenje. Nije lako oprostiti, ali je potrebna još veća snaga duha, još veća poniznost i ljudska veličina pa zatražiti oproštenje. Oproštenje se može dati i udijeliti kao s neke visine; može biti čak čin oholosti. Dok je, s druge strane, čin traženja oproštenja uvijek čin poniznosti, a time i pokazatelj veličine čovjeka i snage njegova duga.

Živimo u vrijeme koje nije sklono ni praštanju ni traženju oproštenja. Koliko razorenih bračnih zajednica, koliko razorenih obitelji i prijateljstava jer pojedine osobe nisu imale snage reći: Oprosti!, te: Opraštam ti! Upravo ta nesposobnost praštanja i traženja oproštenja pokazuje u kakvom duhovnoj baruštini živimo; također pokazuje kako nam je malo stalo do našega odnosa s Gospodinom Bogom.

Netko bi mogao prigovoriti kako je lako reći da je potrebno oprostiti, ali da je u stvarnom životu to veoma teško. I to je istina. Primjerice, nije nimalo lako tražiti čin oproštenja od roditelja koji su zbog nečije nebrige izgubili dijete. A još je teže kad se čini da osobi koja je nanijela štetu nije stalo i kad uopće ne traži oproštenje. Tada se u srcu može javiti otpor prema praštanju pa čak i mržnja prema onome kome bi trebalo udijeliti oproštenje. No i tada je silno važno znati i moći oprostiti. Upravo zbog vlastite slobode, zbog vlastitog duhovnog i duševnog mira. Mržnja izjeda i razara osobu iznutra; veže je za prošlost i ne dopušta joj živjeti.

Oprostiti znači osloboditi se. Sigurno da u pojedinim slučajevima nije lako praštati. No, kao i u drugim životnim stvarnostima valja nam se učiti praštanju, a još više traženju oproštenja. Kad kroz traženje oproštenja doživimo da nam drugi i Gospodin Bog oprašta i mi ćemo lakše drugima oprostiti. Potom, u situacijama kad je po ljudsku teško, gotovo nemoguće oprostiti, potrebno je u molitvi od Boga tražiti snagu za praštanje. Potrebno je po molitvi ući u Božje srce koje je prepuno ljubavi prema svakom stvorenju, prema svakom čovjeku, dobrom i lošem. Kao što se roditelji više brinu i skrbe oko problematičnog ili bolesnog djeteta tako i Gospodin Bog više sućuti i ljubavi iskazuje prema slabima i grješnima te se raduje njihovu obraćenju i duhovnom ozdravljenju. A ozdravljenje dolazi samo iz istinske uzajamne ljubavi kojoj je drugo ime: praštanje.

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.