REPORTAŽA: Otkovale su svoje grubinske kovačnice

Kovač Jozina Vuković 1U podbabskom selu Grubinama, od davnina se bavilo kovačijom. Kovanje je bio obiteljski posao u čemu su prednjačili Vukovići: Martinovi, Divićušini, Švercerovi, Marijanovi, Jokanovi. Od svih tih kovačnica ostao je samo poznatiji Martinov viganj, u kojem iako u podmaklim godinama još uvijek kuje zadnji podbabski, a i imotski kovač Jakov Jozo Jozina Vuković, rođen 1934. godine.

Svoj kovački zanat i viganj kojeg je 1905. otvorio njegov pradjed Mate Vuković, naslijedio je od oca Martina koji je bio na daleko priznati i poznat kovač.

-Ja i ćaća smo u vignju bez električnih zavarivača u vatri mogli zavariti željezo za željezo. To je bio pravi majstorluk, a ne ovo sada. Potkove smo sami izrađivali a i sve alate potrebne na selu. Imali smo tri kovačnice. Ovu u Grubinama, Šumetu i u Imotskom di su sadašnji skalini pijace – ponosno priča kovač i vrbovom polugom koju gura gori-doli nadima mijove stare kao i viganj.

Vatra zapaluca plamičcima mimo ugalj i ugrija tanju špicu koju vješta ruka zažarenu hitro prinese na nakovanj pod udarce čekića kako bi je naoštrio. Zvonka pjesma mazije, nakovnja i čekića odjeknu vignjem.

Iako je, kako kaže, kovački posao bio po isplativosti ravan doktorskom, u vremenima kada je započeo masovni odlazak radne snage iz imotskog kraja u inozemstvo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, morao se kao i većina Grubinjana time okušati pa je kao majstor obišao Kanadu i Njemačku.

-Od nejaka san kovač, od svoje dvaneste godine, i u vojsci san potkiva konje. U Kanadi i Njemačkoj san izučio zanat električnog zavarivača. Vratio san se kući. Bavio san se kovačijon, poljoprivredon, i ne samo to! U životu san svašta radio, samo nisan muza krave i babio žene. Ja san čini mi se zadnji starinski kovač u našemu kraju. Moj sin se ponekad maši čekića i naloži viganj ali to ti je samo onako, malo iz zabave. Mlađarija ima svoje pute i posle di se ne mrči, dobro zaradi i lagodno živi. Nekada se kovač nije ima kad odmarat od velika posla, a sada i ja ovo radin od navike i zabave. Ljudima činin uslugu kad triba nešto otkovat ili kalajisat kota za rakiju.

Ostavlja čekić na nakovanj, špicu zamoči u kamenicu sa vodom u kojoj se priko sto godina kalilo željezo da postane čelik. Na kamenici je ukresana 1905. godina.

U kojoj su kamenici kaljene špice koje su isklesale ovu kamenicu, ostaje tajna.

Kovač iziđe prid viganj, side na oveću trupinu u prančiok odmoriti se pod zubatim zimskim suncem dok u tišini vignja gasne zadnja kovačka vatra.

Ago.

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.