Tko nije bio u kazalištu? Prljavom kazalištu…

prljavo kazaliste“Dobra večer ljudi, dobra večer Imotski! Izuzetna nam je čast što se večeras nalazimo ovdje među vama. Uvijek se rado odazivamo na sve pozive za dobrotvorne koncerte, tako da se nismo dvoumili ni kada ste nas pozvali da dođemo ovdje… Mi večeras nismo u punom sastavu, ali to nam neće smetati da se dobro zabavimo, barem se nadam tako… Također vjerujem da ćete mi dopustiti da otpjevam dvije ili tri pjesme, prije nego što me otjerate s bine… Ali, prije nego što započnemo, pozdravimo jednim pljeskom sve junake Domovinskog rata, da se nikada ne zaboravi ono što su dali za ovu zemlju, za Hrvatsku…“

U tom trenutku jedan se padobranac, s velikom hrvatskom trobojnicom, spustio na centar igrališta, malo pored bine na kojoj se gledateljima upravo obratio Jasenko Houra. Ogroman pljesak prolomio se stadionom Gospin dolac u Imotskom, kojeg je ispunilo više od petnaest tisuća ljudi. Pljesak je polako utihnuo na prve zvuke pjesme koju su svi znali. “Prljavo kazalište“, doduše u nepotpunom sastavu, počelo je svirati pjesmu “Mojoj majci“…

Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća. Nacionalni naboj je bio na vrhuncu. Bilo je to vrijeme kada su ljudi odlazili u rat pjevajući Hourinu pjesmu, poznatu i kao “Ruža Hrvatska“. Spomenimo kako je možda i to razlog da je jedan glazbeni kritičar nedavno, u razgovoru za jedan tjednik, izjavo kako mu je taj koncert u Imotskom, ostao u posebnom sjećanju zbog domoljubnog naboja koji se mogao osjetiti na svakom koraku. Zbog toga taj koncert svrstava među deset najvećih koncerata kojima je prisustvovao, a da stvar bude zanimljivija, kako je izjavio, na taj je koncert došao kao gost nekih svojih prijatelja, a ne profesionalnom dužnošću koju valja obaviti za potrebe poslodavca. Sjećao se i zastave s koncerta. Nije se sjećao svih izvođača, ali nacionalni naboj nije mogao zaboraviti. Baš kao ni ostali koji su te godine bili u Imotskom na dobrotvornom koncertu “Hrvatska u srcu – srce u Hrvatskoj“.

Dečki iz Dubrave

“Prljavo kazalište“ ove godine obilježava trideset i pet godina rada. Osnovani 1977 godine u dijelu Zagreba poznatog pod nazivom “Dubrava“, Jasenko Houra i ostali nisu zaboravili odakle potječu. Štoviše, to su u više navrata i naglašavali, što je vidljivo i u stihovima:

“…tramvajem do zadnje stanice, dalje moram sam, moram pješice, daleko je predgrađe…“ (KAO ŠTO KAŽE MARIJA JURIĆ ZAGORKA)

“…reci zbogom Dubravi, tamo mi je mati i prve, prve ljubavi…“ (ZBOGOM DAME, ZBOGOM PRIJATELJI)

“…Dubravi sad ne bih mog’o reći zbogom…“ (SANJA)

“… ulice Dubrave me zovu…“ (NOVE CIPELE)

Za razliku od mnogih glazbenih sastava, koji nakon prvog hita ili prvog nosača zvuka zaborave svoje korijene, Jasenko Houra, kao lider sastava, to nikada nije napravio. Uvijek je ostao obični dečko iz Dubrave kojeg slava i bogatstvo nisu promijenili i koji i dalje, uz ljubavne balade, pjeva i o socijalnom položaju radnika u hrvatskom društvu, po čemu je odavno ostao jedan od rijetkih primjera.

U nedavnom razgovoru za jednu televizijsku kuću s nacionalnom koncesijom, Houra je izjavio kako mu se čini da je posljednjih godina većina glazbenih sastava nastala na trgu Bana Jelačića ili, u najgorem slučaju, u bližoj okolici trga, kao da se stide mjesta odakle dolaze. Meni se čini i da dobar dio sastava iz ostatka Hrvatske, navodi Zagreb kao mjesto osnutka njihova glazbenog sastava, što je zanimljiv fenomen. Kao da će im ta neistina omogućiti veći broj nastupa. A sigurno neće.

Iz nekih starih razloga

“Kazalište“ je podjednako uspješno u svojim pjesmama ljubavne, socijalne ili domoljubne tematike, ovisno o porukama koje žele poslati, ali i o vremenu nastanka tih pjesama. Ne zaboravimo, ipak je u pitanju trideset i pet godina glazbenog stvaralaštva, a dovoljno se samo prisjetiti što se sve događalo na ovim prostorima u tom vremenskom okviru. Ipak, čitavo vrijeme osjećaj ljubavi nije ih napuštao:

“… tu noć kad si se udavala, mene pijanog su odnijeli, moji prijatelji vjerni psi…“ (TU NOĆ KAD SI SE UDAVALA)

“… previše je dana iza nas, koja ne mogu izbrisati…“ (S VREMENA NA VRIJEME)

“… i baš me briga ko te noćas vozi kući, briga me…“ (MOJ BIJELI LABUDE)

“…sve sam suze isplako, noću zbog tebe…“ (MOJOJ MAJCI)

“…i strašno mrzim Romea i Juliju, sve mi stvari smrde sad na prevaru…“ (MA KOG ME BOGA ZA TEBE PITAJU)

“… iz nekih starih razloga, još uvijek drhtim zbog tvojih usana…“ (IZ NEKIH STARIH RAZLOGA)

Prvi su glazbenici koji ljubav stavljaju u kontekst socijalnih okvira, što je bila velika novost u vrijeme pojavljivanja. Nešto slično danas rade pobornici hip hopa, ali ne na tako profinjen ili suptilan način, na koji je to radilo “Kazalište“.

“… zašto bogate momke stalno sanjaju, a u iskrenu ljubav one vjeruju…“ (DJEVOJKE BI)

“… ne brini za ono što svijet govori, izlaziti sa mangupom i nije neki grijeh…“ (DOBAR VJETAR U LEĐA)

“… ti plešeš uvijek s krivim momcima, sa finima, sa Tuškanca…“ (LAKU NOĆ TEBI ZAGREBE)

“… hej curo šećeru, nemam ja za večeru, za malu votku, rakiju…“ (KIŠE JESENJE)

Oni skloniji cinizmu, kazat će kako je ta rakija za nju, a ne za njega. I votka također.

Društveni okvir djelovanja

“Prljavo kazalište“ sastav je koji nikada u svojoj karijeri nije bježao od društvene stvarnosti, ma kakva ona bila. Ponekad se radilo o političkim okvirima, drugi put o domoljubnim temama, a najčešća društvena stvarnost, u prvoj fazi njihova djelovanja, odnosila se na sklonost alkoholizmu, koji je označavao period odrastanja i mladenačkog bunta. To je vidljivo i u stihovima:

“… previše suza bilo je u mome pivu na našem rastanku…“ (PREVIŠE SUZA U MOM PIVU)

“… tamo gdje se puno pije, gdje nitko ne smije, tamo imam prijatelje…“ (TAMO IMAM PRIJATELJE)

“… da nije svirke propio bih se…“ (SANJA)

“… vučem se od šanka do šanka pa se pomalo trujem…“ (NISAM BIO ZA TEBE)

Također su, ponovo na svoj način, progovarali i o problemima kockarskog načina života:

“… kažu da su ga pred jutro ubili, jer tu noć pikova dama ga nije htjela, ko da ga je proklela…“ (COBRA TREF)

“… sto put sam se evo zakleo, pa te prevario“ (UZALUD VAM TRUD SVIRAČI)

Političke poruke

Slabo je poznata činjenica da je “Prljavo kazalište“ svojedobno imalo problema s “organima reda“ zbog određenih poruka koje su dežurni službenici iščitavali iz njihovih tekstova. Ipak, bila su to neka druga vremena pa, s ove vremenske distance, ti stihovi možda i nemaju više tako uočljiv naboj. Ili baš imaju:

“… isti ste na vlasti i u oporbi, priča se mijenja prema potrebi…“ (DOBRO JUTRO ŠESDESETOSMAŠI)

“… u mojoj općini problema nema, naprasno bogaćenje bez sistema…“ (U MOJOJ OPĆINI PROBLEMA NEMA)

“… radi koga si ostario, crni, a ni crveni, ne brinu se o tebi…“ (RADIO DUBRAVA)

“… Sretan Božić gladna djeco i svi stari nemoćni, političari neće doći, darove vam donijeti…“ (SRETAN BOŽIĆ)

U Hourinim vizijama pravednog društva i sređene države sa naglašenim socijalnim programima, nitko nije pošteđen, a posebno su na udaru prevrtljivi moralisti:

“… nedjeljom u Crkvi izmole i oni koji nikog ne vole, vjernici bez vjere koji navrate da ih primijete…“ (DOBRO JUTRO ŠESDESETOSMAŠI)

Hrabro, rijetko hrabro kazano.

Ruža Hrvatska

Jasenko Houra skladbu „“Mojoj majci“ napisao je povodom smrti majke, ali vjerojatno nije mogao ni pretpostaviti koliko će ta pjesma ostaviti traga u čitavom narodu. Naime, još 1989 godine u Zagrebu na Trgu bana Jelačića, koji se tada nazivao Trg republike, na njihovom se velikom koncertu mogao osjetiti nacionalni naboj, koji je ta pjesma nosila sa sobom. Možda nikad kao tada i možda nikad poslije toga. Mnogi su branitelji upravo s tom pjesmom na usnama odlazili u Domovinski rat, kojeg je i Kazalište popratilo stihovima:

“… odavde do Bleiburga, križni put i teški koraci…“ (DEVEDESETA)

“… ne boj se dušo pucnjave, niti zračne uzbune…“ (PET DANA RATUJEM)

“… jednog dana kada ovaj rat se završi, jedva čekam prijatelji sve vas da zagrlim…“ (LUPI PETAMA)

U skladu s godinama

Houra i društvo nisu s godinama održavali lažne statuse ili nepostojeće glazbene mitove, kao neki glazbenici, odlazeći na beskrajne turneje uvijek s istim pjesmama. Njihovi nosači zvuka uvijek su imali taj društveni i vremenski pečat djelovanja. Zato novije pjesme “Kazališta“ uvjerljivo zvuče kada pjevaju:

“… ne volim duge rastanke dok teku suze niz obraze, ne nije to za mene…“ (BJEŽI PTICO OD MENE)

“… ako tražiš nekoga, nekoga za šetanje, onda ja sam čovjek za tebe…“ (AKO TRAŽIŠ NEKOGA)

Potpuno je jasno da “Prljavo kazalište“ čine glazbenici i ljudi koji se periodično ponašaju u skladu sa svojim godinama, u trenutnom slučaju daleko od onih mladenačkih godina, ali još uvijek dovoljno daleko i od razdoblja koje se označava zlatnim. Možda je upravo to jedan od razloga što se uz njihovo ime ne  etiketiraju nikakvi skandali, devijantna ponašanja ili postupci koji bi punili rubrike novina, koji svoju prodaju ponajviše zahvaljuju fotografijama koje obilježavaju nečije privatne trenutke opuštanja. Kod njih nema takvih fotografija ili ponašanja. Možda ih je nekada i bilo, ali to je bilo neko drugo vrijeme, sasvim daleko od svakodnevne tehnološke dostupnosti, u kome je lako izvedivo bilježiti nečije trenutke opuštanja. Otud i stihovi:

“… nisam ja ni pola tol’ko loš, k’o što kruže glasine…“ (NA BADNJE VEČE)

Kada bi jednim stihom trebali predstaviti svoj opus i ono što su  godinama radili, možda bi se prepoznali upravo u stihovima:

“… sve je lako kad si mlad, lakše okrećeš leđa sreći…“ (SVE JE LAKO KAD SI MLAD)

Lakše okrećeš leđa sreći. Nekomu ili nečemu. I obično se ne sjetiš na vrijeme o čemu su to davno pjevali dečki iz Dubrave…

Ante Juroš / Imotske novine

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.