U Rakićima od 22 stanovnika – jedanaestero djece

rakici_zagvozdNe treba u našoj dičnoj Zagori nit’ interneta nit’ mobitela, priče se ovdje munjevitom brzinom šire. Znaju tako i u zagvoškim Gaćama i Svagušama, Gudeljima i Drljama kako se u njihovu susjedstvu, u malenom zaseoku Rako, dogodio plodni život kakvog odavna bilo nije.

Na sve strane se plače, umiru sela, nema mladosti, starčad ostaje sama, kuće zbog krađe vacada gube lica. A onda odjednom pukne glas kako se u zagvoškim Rakićima dogodio dječji boom, pa se po okolnim selima zbrajaju dica, od ovoga Rake ovoliko, od onoga onoliko…

– Je stvarno, živa istina, desetljećima se toga u Rakićima ne pamti. A sada Bogu fala, dice ko u priči. Čudo – priča se po zagvoškom kraju, tvrdeći kako su mali Rakići sada zasjenili veće Mlikote, koji su s dvadesetak dice do sada držali primat.

Istina živa, u Rakićima po narodski, u Rake po ploči na ulazu, žive 22 duše, točno za dvije nogometne momčadi. Na jednoj strani teren bi zapasale mame i tate, te tri starije bake. A na drugoj dica, od dvije do 15 godina. 11:11, 50:50 posto, e pa ovome ravno nadaleko nema! Veseli to sve Zagvožđane, jer dobro znaju da dok ima dice, dotle je i vjere za budućnost. Ajmo mi u Zabiokovlje.

Dvije princeze

– Ima nas od dvogodišnjeg Bepa do mene najstarijeg, a meni je 14,5. I hvala više Bogu da je sada toliko malih, jer san prve četiri godine, dok mi nisu stigla braća blizanci, bija jedino dite u selu. A onda dok su ostala dica stasala, nisam baš ima vršnjaka za igru. I mora san se drukčije zabavit. I tako san se ja s ćaćon uvatija posla, pa san naučija zidat, radit suhozide, u šeston razredu vozit auto, posli i bager, gradit kuću.

Tako san mu pomoga i dizat kat, održavat zelenilo, sačinjavat ove terase ponad ceste, brinit se o zelenilu. Sve. Bi l’ zna sagradit kat sam? A mislin da bi se snaša, sve san ja to već radija. Kad nema dice za igru, onda nađeš drugu zabavu – priča nam najstariji, 14,5-godišnji Vinko Rako, koji nas je domaćinski u selu i dočekao.

On je i vrhovni zapovjednik za ostalu djecu koja ga poštuju i slušaju kao pravog vođu. A Vinku, ozbiljnom ipametnom, nije teško na njih pripaziti, pa uhvatiti najmanjeg, dvogodišnjeg Bepa u ruke, i pogledati ophode li se muškići dobro prema dvjema malim princezama, sestrama, devetogodišnjoj Andrei i 10,5-godišnjoj Antei Rako, jedinim curicama u selu. Tu je i da pogleda mlađe, kada svi zajedno autobusom jutrom u školu kreću. I da vidi kako ih sačuvati od kiše, sniga i leda, koji su u Zabiokovlju, na autobusnoj stanici bez zaštite, prilično gadna stvar.

Da je zeru nadstrešnice

– Ma di će mi bit problem pripazit na dicu, baš lipo da ih sada ima puno, odma je veselije. Jedino bi puno volija da nam izgrade zeru nadstrešnice, da ne zebemo po kiši i snigu dok čekamo autobus za školu – kaže Vinko, koji selo eto baš voli i voli, i čudi se što se drugi čude kada im kaže da je njemu grad drag, ali selo bogme sto puta draže.

– Triba nam i igralište kraj stare škole, dobro bi bilo da se imamo di igrat baluna. A i nadstrešnicu bi volili, nije lipo kad pada kiša, a mi na cesti čekamo – odmah su se u priču ubacili i 11-godišnji Jakov, i pola godine mlađa Antea. Pričaju nam kako im je u Rakićima lipo, imaju slobode, livada, prirode, igara na kukalo, sakrive, nogometa, i bazen ljeti kod Vinka, pa idu i na drva, pomažu u polju. I ništa im ne fali, najmanje neki grad.

Možda ipak nečega nedostaje, recimo izvanškolskih aktivnosti za djecu i riješenog prijevoza u vrtić za predškolce, slažu se mame Snježana Rako i Ivana Stapić, koje, primjerice, svakog jutra za svoje obiteljikući peku kruh. Šest kilometara do prve butige u Zagvozdu nije puno, ali nije ni malo. I zato se na selu drugačije živi, planira se unaprijed, ne može se svaki čas uz toliko obveza trčati tamo-amo.

– Mi smo se u Rakiće preselili iz Sinja, tamo smo živili deset godina, a kako se obitelj proširila, četvero je dice – je, najviše dice imamo – sagradili smo na muževoj didovini kuću. Lipo je selo, dica imaju slobodu, ali isto nekih stvari fali. Recimo, prijevoz za vrtić, ali i organizirane aktivnosti za starije. Dok smo živjeli u Sinju, cure su išle na gimnastiku. A ovde toga nema. Zbog takvih stvari je puno lakše u gradu. Ali dobro, i selo ima svoju čar – kaže nam Snježana Rako.

TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ / Slobodna Dalmacija
SNIMIO JAKOV PRKIĆ /CROPIX

Koliko ih je u selu?

Evo koliko ih je, uz bake Nediljku-Vinku (91) i Mariju (82) i Maru (86), tu su i Snježana i Ognjen Rako s Anteom (10,5 godina), Andreom (9), Martinom (7) i Matejem (5,5), pa Milan i Nilda Rako s Vinkom (14,5), i blizancima Jakovom i Stipom (11 godina). Jure i Monika Rako imaju Bepa (2 godine) i Antu (7,5), a Ivana i Tonči Stapić Ivana (2,5 godine) i Marka (5). Dobra spiza, i zdravi zabiokovski zrak čuda čine.

Bome općina lipo pomaže

I Općina na svoj način pomaže, kaže načelnik Miroslav Gaće, nabrajajući kako je za svako novorođenče osigurano dvije tisuće kuna, pomaže se roditeljima i u troškovima za pohađanje vrtića tako da oni po djetetu izdvajaju mjesečno po 250 kuna, sufinanciraju s 50 posto školske knjige za osnovce. Općina osigurava i prijevoz za srednjoškolce, pa za školske izlete, i predstave izvan onih iz sastava Glumaca u Zagvozdu. Studenti dobivaju stipendije po 500 kuha mjesečno i tisuću kada diplomiraju. Lijepo. Neka naše dice.

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.