Blagdan zaljubljenih stigao je u moj kraj zajedno s nekakvim kvazi-kapitalizmom što je navro preko narušene željezne zavjese, najprije se u selo i grad prelio onaj dio koji pliva po površini, a onda su nastupile mutne, divlje pa mirnije vode koje se već polako bistre, ostavljajući nešto trajno u mulju, dok ono što je prije plivalo po površini, pliva i sada. Jasnije rečeno, Valentinovo je u našu lijepu došlo u kolopletu običaja sa zapada 90-ih, a pripreman mu je dolazak još otprije; posredstvom televizije, radija i pričama gastarbajtera.
Europa je kriva za Ameriku
Kolijevka običajima poput Valentinova bila je do još prije petsto godina u Europi, a onda ih je Amerika sve prenijela, prematerijalizirala i vratila kao kapitalistički tsunami nazad, izmijenjene i s adiktivnim aditivima i tragom suvremenosti. Drugi bitan medij kojim se Valentinovo prenijelo kod nas, ili, ako baš hoćete, medij kojim je Valentinovo nekada suzbijano, su kršćanstvo i država koji su uvijek međusobno stajali u stanju sukoba ili suradnje. Malo zapadnog liberalizma oživjelo je ovaj običaj, a i religija se (samo vidno) razbuktala padom komunizma. Običaj Valentinova veže se uz razdoblje Rima i ranu Crkvu, što upućuje na njegovu dublju ukorijenjenost u staru europsku tradiciju, ono što bi napokon s katoličkim praštanjem mogli nazvati poganstvo. Koliko god površan uvid vidio tu sukobljene pojmove, mora se priznati da je katoličanstvo uspjelo samo zato jer je vješto upravilo nebrojenim vjerovanjima i običajima naroda i skupina, apsorbiralo ih i serviralo izmijenjene, očišćene od nekih atavizama. Tako je bilo, no što je danas? Činjenica je da je Valentinovo u nas dobro prihvaćeno, sve više i više ljudi iz raznih društvenih i dobnih skupina uživa ovaj dan, svatko na svoj način i prema osobnom ukusu i stilu. Prema tome, raspravljati je li Valentinovo dobar ili loš običaj za Hrvate, bilo bi teško kao raspravljati o ukusima. Najbolje bi bilo pojasniti ekstreme: ono u mulju i ono što pliva, kako bi se osnovna ideja Valentinova sama izbistrila.
Između tinejdžerstva i intelektualizma
Pitanje treba li Hrvatima još jedan novi običaj iz Amerike slično je pitanju treba li snijeg napadati baš toliki? Ralicama se može izboriti za prohodnost bitnih prometnica, sinapsi u mozgu koje nas sjećaju da smo Hrvati, ali nepristupačna brda (slikovito rečeno za mase ljudi koje spontano reagiraju) se ne mogu očistiti niti robusnim ralicama niti akademskim propovijedima. Tu potom dolazi do spone ponude i potražnje, tj. upliću se nužno trgovina i mediji. Noam Chomsky, naprimjer, zna puno o tome, ali Chomskoga čitaju rijetki. Ipak, kad se pametni ne bi borili, svijetom bi zavladali ludi. Etnolozi, isto naprimjer, dobro znaju da je kultura kao meteorološka slika: danas sunce, sutra već oblačno, ovisno o jačim frontama. Ovdje se ne radi o doslovnom danas i sutra, pa pripadnici kulture nagli upad novoga običaja dožive kao mali kulturni šok. Šok je i snijeg, no mnogi uživaju u njemu, posebno djeca, što s obzirom na narodnu predaju da na mlađima svijet ostaje ne daje baš previše nade kako će se ‘čista hrvatska kultura’ očuvati od Valentinova. Barem će nastaviti postojati s tim jednim godišnjim prekidom…
Zaljubljenost i(li) ljubav predmet su mnogih teorija i definicija. Pitati bilo koga ‘Jesi li zaljubljen?’ isto je kao pitati ga ‘Jesi li sit?’. Ili gladan. Čovjek je čitavoga života zaljubljen, nekad manje a nekad više, nekad u ovu, nekad u onu, ali uvijek samo u jednu osobu. Prema tome, običaj Valentinova dolazi iz arhetipa, prirođene ljudske vrijednosti, i potrebe da običajem arhetip izrazi. Valentinovo sigurno ne treba svim Hrvatima, a onima kojima treba, samo jedan savjet: budite spontani i nakon ovoga savjeta!
Stipe Majić
