Vraćam se, Zagrebe, tebi

NA STOTINE JE GRAÐEVINSKIH STROJEVA »NA ČEKANJU«. A POSLOVE ĆE DOBITI NETKO DRUGI... MOTSKI GRAÐEVINARI I DANAS SU SPREMNI VLASTITM STROJEVIMA, BEZ NOVCA,
GRADITI PROMETNICU SPLIT-ZAGREB
Cesta se ne bi smjela ni započeti bez nas, Imoćana!

– Još uvijek entuzijazam imotskih građevinara za gradnju Tomislavove ceste nije splasnuo iako su poprilično razočarani što se poslovi dobivaju preko politike.
– Golema građevinska operativa stari i hrđa pokraj ceste kojom prolaze moderni strojevi HV-a bosanskohercegovačkih oznaka
– Država neka nam jamči posao, a naše je da posao pošteno odradimo, kažu imotski bageristi koji se ni Bechtela ne boje

Tekst i snimke: Braco ĆOSIĆ


{sidebar id=4}S prvim danima demokratskog ozračja u Hrvatskoj, tamo devedesetih godina, Imoćani su među prvima dali svoj glas za izgradnju prometnice Split-Zagreb. U onom vremenu kada je srce vuklo, kada su emocije i nacionalni naboji bili na vrhuncu, vlasnici još uvijek jedne među najjačim građevinskim operativama u Hrvatskoj, one imotske, bili su spremni sa svojom tehnikom, a i materijalno, sami krenuti u izgradnju desetljećima čekane ceste kralja Tomislava.

Imoćani su razočarani

Iz usta bageraša i vlasnika kamiona i utovarivača čulo se diljem Imotske krajine: Spremni smo bez novca krenuti u izgradnju, neka samo država podmiri gorivo, mi ćemo sve ostalo podmiriti sami, govorili su. A i bili su onda i "podzamani" novcem, bilo je posla. Na nekoliko sastanaka s onda ključnim ljudima u Predsjedništvu, među kojima je Antun Vrdoljak bio i najgovorljiviji, mnogi detalji su bili već i ugovoreni.
cesta1aNa sva usta hvalilo se imotske vlasnike građevinskih strojeva, a onda je, da se ne zaboravi, bilo više od 800 bagera i utovarivača, tisuću kamiona te ostalih građevinskih strojeva u Imotskoj krajini. Glorificirala se ideja Imoćana, pisalo se o njoj i pričalo.
I onda su došli kninski balvani, potom rat, obnova i onda i najavljeno blagostanje. Za nekoga možda i jest, ali za imotske vlasnike teških strojeva (i ne samo za njih) došla je stagnacija u poslu, teški strojevi su pored mnogih kuća diljem Imotske krajine počeli hrđati, posla je bilo sve manje i manje. S nedostatkom posla blijedjela je ideja o "povijesnoj cesti" jer su se Imoćani javljali na mnogobrojne natječaje, ali uvijek je netko dobivao posao preko veza i vezica.
Tu i tamo poneki poslić nije mogao zadovoljiti uistinu jaku operativu, pa su se javljajući se pojedinačno na natječaje, još više dezorganizirali jer tek tada i nisu mogli dobiti poslove. Vidjevši da je vrag odnio šalu, u Udruženju obrtnika ponovno su se udružili i utemeljili Građevinsku zadrugu.

Još nismo odustali

U nju je sada uključena kompletna građevinska operativa Imotske krajine, istina ne više onako jaka i novčano podmazana kao devedesetih, ali ipak spremna i sposobna na najveći građevinski izazov. Pa tako i na onaj u kojemu sada glavnu riječ vodi Bechtel ili pak moćni strojevi koji rade pod firmom Hrvatske vojske. Bar tako kažu imotski obrtnici.
– Ideja je još uvijek prisutna, riječi su Slavka Dropuljića, jednog od najgovorljivijih obrtnika, kada je u pitanju način na koji bi Imoćani sudjelovali u izgradnji prometnice Split-Zagreb. Hrvatska država bi se morala pojaviti samo kao garant za izgradnju te ceste, a formirajući i registrirajući poduzeće "Cesta Split-Zagreb" trebala bi tiskati obveznice u vrijednosti gradnje i dati ih na tržište. Što se tiče pak nas, Imoćana, i dalje smo spremni sudjelovati u izgradnji, sada, istina, bolje organizirani. Neka nam se dade jedna dionica, upišu rokovi .. Garantiram da se ne bismo ni Bechtela bojali. Samo, tko će ti dati posao pored pustih firmi. Govore nam da sada nemamo modernu operativu i strojeve. Neka oni samo dadu posao, ne bojte se, mi ćemo nabaviti strojeve, samo neka država garantira da ćemo dobiti posao.
cesta1bEntuzijazam nije splasnuo, ali su ljudi razočarani načinom na koji se dobivaju poslovi i po "babi i po stričevima".
– Zašto naša vojska radi ceste? Ako se ona financira, a financira se, iz proračuna, tko opet puni taj proračun nego novac od našeg poreza. Je li pametnije dati posao privatnicima, uposlit će strojeve, time i ljude, plaćat će porez i opet će biti bolje. Ovako preko Imotske krajine u nekim tamo pravcima odlaze supermoderni građevinski strojevi pa se opet vraćaju, a naši ih blijedo promatraju pored svojih zahrđalih, bespomoćni i obespravljeni, kao da nikada ovoj državi ništa dali nisu, veli Dropuljić.
– Leže mi dva bagera, kamioni, ostali strojevi, posla nema, tuži se Drago Abaz iz Prološca. Tko ne bi "urta" na jednu od dionica prema Zagrebu. Ujutro bi krenuli. Neka nam samo garantira država najelementarnije troškove. Nismo mi ni hendikepirani tehnikom. Naši ljudi {sidebar id=4}znadu raditi i svi bismo željeli raditi, pogotovu tu prometnicu, ali kome se javiti, kada svatko glavu od tebe okreće. Devedesetih godina trčali su nam u Imotski, tapšali nas po ramenima, a danas kao da nas nema. Propa Imostroj, evo čujem i Trimot, nema ništa od Vinarije. Je li bilo bolje da je država ono što je u vitar otišao, novac za sanaciju spomenutih tvrtki, dala nama obrtnicima ne bespovratno, nego kredite. S deset milijuna maraka garantiram da bismo otvorili tisuću radnih mjesta. Znači, spremni smo se uključiti u izgradnju prometnice Split-Zagreb. Neka nas i Bechtel uzme za kooperanta, zadovoljit ćemo mi sve njegove zahtjeve.

Bogatstvo pored puta

– Imam 4 bagera, moderni pikamer, četiri kamiona, bušilice, a mogu samo životarit, veli nam jedan od "jačih" obrtnika Slaven Lasić. Moj "Lasić company" sutra bi, da dobije poslove, na dionici prema Zagrebu odmah uposlio 15 ljudi s krajine, a time i petnaest obitelji. No, kako dobiti posao iako bi sa srcem radio tu cestu, ali počevši od Dubrovnika. I sada čekam naplatu još za poslove na Žnjanu kada je Papa dolazio, čekao bih još i duže za tu cestu, samo na žalost poslovi se dobivaju preko političkih linija, a ne na natječajima.
cesta1cRadit ću samo za gole troškove goriva, amortizacije, i plaćat ću uredno porez kao i do sada. Organizirani smo sada u ovoj zadruzi i mislim da i tehnički bez obzira na strojeve koje posjeduju neki oko nas možemo zadovoljiti sve kriterije najsloženijih gradnji i zadovoljiti najistančanije rokove. Uostalom mislim da se ta cesta i ne bi smjela raditi i graditi bez sudjelovanja nas Imoćana. Prvi smo i potaknuli ideju, prvi se ponudili. Bio bi to spas za Imotsku krajinu, samo da dobijemo dio poslova, veli Lasić.
– Nakon registracije Građevinske zadruge ispred udruge obrtnika Imotske krajine, imamo ne samo na papiru, već i na terenu organiziranu građevinsku operativu koja je spremna u podne i ponoć uhvatiti se u koštac s najsloženijim poslovima. Kada se k tome uzme da u tim ljudima još tinja ona iskrica zvana izgradnja ceste Split-Zagreb, onda sam siguran da bi Imoćani mogli urtati na tu cestu, odnosno na neku od njenih dionica. Veli to Ivan Gudelj, predsjednik udruženja imotskih obrtnika. Srce još uvijek tuče u grudima imotskih bageraša i kamiondžija za cestu Split-Zagreb.

Gdje je sada Vrdoljak?

Nije se zaboravila 1990. godina, nije se zaboravio Antun Vrdoljak. Ali, kažu imotski obrtnici, zašto naš Antun i još onih desetak saborskih zastupnika iz Imotske krajine, koji bi da su složni mogli i cesta1dzakone sami izglasavati, nisu do sada, a mogli su, potaknuti tu ideju na sjednicama Sabora, zašto nisu ukazali, osim časnih iznimaka, da na stotine mukom stečenih strojeva i kamiona trune uz rubove prometnica, a mogli su se i te kako iskoristiti, pa i na prometnici Split-Zagreb.
Čekaju oni kraj mandata i visoke mirovine, kažu, briga se njih za nas. Džabe je što tinja u nama taj projekt, ali tko će ga dobiti, kažu, kada samo nekoliko kilometara od granice u bliskoj Bosni i Hercegovini na jednom mjestu na stotinu je najmodernijih strojeva i kamiona koji pod firmom HV-a imaju bosanskohercegovačke oznake. Oni će, vele ogorčeni Imoćani, prije dobiti posao nego mi. Hoće li doista biti tako?

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published.