Nedavno je u crkvi Gospe od Karmela u Zagvozdu održan koncert nekoliko klapa te Mandolinskog orkestra iz Imotskog. Progoda je bila pomalo tužna. Naime, bio je to oproštajni koncert mlade klape “Biokovsko slavuji“. Sa radom su započeli 2007.godine i nisu dočekali desetu godišnjicu svoga rada i postojanja, iako su svojedobno bili proglašeni čak i najboljom mladom dalmatinskom klapom u državi. Razloge njihova razilaženja ne treba tražiti u nekakvim svađama, gubljenju motiva ili nedostatku želje za pjevanjem. Razlog je sasvim drugačiji i naslanja se na suvremene tendencije današnjeg društva.
Novi val iseljavanja
Razlog se zove migracija. Trajna promjena stalnog boravka pojedinca ili skupine stanovništva. Iseljavanje kao sudbina, oduvijek je bilo sastavni dio života stanovnika svekolike Dalmatinske zagore. Baš zbog ovodobnog novog vala iseljavanja, gotovo više nema tko sastati se i pjevati. A ukoliko se nastave ovakvi negativni trendovi, gotovo će iščeznuti i sami život s pojedinih područja Dalmatinske zagore.
Zbog toga smo posjetili Zagvozd. Iako smo isto tako mogli posjetiti i Grabovac, Medov Dolac, Župu, Rašćane, Krstatice ili neki drugi dio Imotske krajine, u kojem su itekako vidljive sve posljedice migracija. Bilo onih periodičnih, bilo onih trajnih, u kojima je iseljavanje, najčešće, trajno i konačno. Područje Zagvozda ima dugu i bogatu povijest, kao malo koji dio Imotske krajine. Svjedoče tome mnogobrojni spomenici davne prošlosti. Jedan od takvih je i, primjerice, natpis na crkvi Svih Svetih, koji je ispisan bosančicom i govori o gradnji i posveti same crkve. Bosančicu, kao pismo, koristili su uglavnom svećenici jer su, u počecima, oni bili jedini nosioci pismenosti u pojedinim područjima.
Uz svećeništvo se veže i prvi spomen Zagvozda. Naime, na crkvenom saboru održanom 533.godine u Solinu(Salona), spominje se župa Montanense. Mnogi povjesničari zagovaraju tezu kako se taj naziv upravo odnosi na Zagvozd. 1412.godine Zagvozd se spominje u pisanom dokumentu, u ugovoru iz registra jednog splitskog notara. Slabo je poznata činjenica kako područje Zagvozda daje ime dvama endemskim kukcima s ovog područja. Naime, to treba zahvaliti austrijskom enologu Adolfu Hoffmanu iz Beča, koji se u zagvoškom kraju bavio proučavanjem kukaca. Rezultat toga rada su i Molops biokovensis i Duvaliotes biokovensis, kao endemske vrste istraženog područja.
Pored duge i bogate prošlosti, pojam Zagvozda danas je uglavnom asocijacijski vezan uzVerdana Mlikotu i “Glumce u Zagvozdu“; planinu Biokovo, ali i tunel Sveti Ilija, koji prolazi kroz spomenutu planinu i spaja kontinentalni i obalni županije Splitsko-dalmatinske.
Skoro svi u obiteljima imaju nekoga tko je bio prisiljen iseliti
U ugostiteljskim objektima pronašli smo dovoljan broj sugovornika raspoloženih za razgovor. Kao i drugdje, stanovnici Zagvozda zabrinuti su egzistencijalnim okvirima života. Iseljavanje prihvaćaju kao logičnu posljedicu suvremenih globalnih trendova. Kao što je rekao jedan sugovornik: “Imoćane nikada nisu zaustavljale ni nekad zatvorene granice, a kamoli će danas širom otvorene“.
Skoro svi u obiteljima imaju nekoga tko je bio prisiljen iseliti, potaknut egzistencijalnim razlozima. Kao posebno zanimljiv sugovornik pokazao se gospodin Svaguša. Iako u zavidnoj životnoj dobi, još uvijek se izražava lucidno i jasno, nerijetko koristeći rimu kao posebnost izražavanja. Pitali smo ga malo o razlozima iseljavanja iz ovog i oklonih krajeva.
– Ljudi iseljavaju trbuhom za kruhom i to ti je sve. Šta bi da iseljavaju iz drugih razloga, naprimjer ratova, bolesti, epidemija i slično. Ovako, traže sreću u drugim krajevima i to tako mora biti. Dragi od drage ide tražiti sreće; vratiti joj se nikada neće. Ni draga nije luda i zna se snaći; drugoga sebi brzo će naći. Eto, tako to izgleda. A starčad je svakako naučila biti sama. Žalim one koji su ostali sami, a nema ih ‘ko pokopati, a ima i takvih. Međutim, ovo danas iseljavanje je posebno teško jer sele čitave obitelji, svi, sva sela ostaju prazna. Zato ovo iseljavanje izgleda kao teška kazna. Zagvozd, Župa, Dobrinče, Rašćane i Medov Dolac; iseljavanje nabilo na naoštreni kolac. A svi znamo kako je u kolektivnoj memoriji našeg naroda, ostalo upamćeno da su nabijanje na kolac radili Turci. Međutim, ja nisam toliko pametan da bi’ znao ‘ko taj kolac danas oštri… Ni zbog čega…
Pritom smo se prisjetili i don Pavlovih riječi iz kultne knjige Ivana Raosa “Prosjaci i sinovi“ – Pustoši… Cijela krajina… Cijela zemlja… Više od tisuća godina živio je ovaj narod na ovom kamenju i svaki kamen, daklem, sto put’ krvlju omastio. Ali se s njega nije dao… I Saraceni i Tatari i Turci i Mlečani i Nijemci i Mađari i svaki đava’ pakleni, a narod stoji… Krv svoju prolijeva, ali se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža… A sada ga, daklem, svojevoljno, iz kamena čupa! A kada, daklem, žile počupa i sam će umrijet’! Ne daj mu da umre, ne daj da umre ovaj narod, ne daj žile da čupa…
Na povratku iz Zagvozda spazili smo jata ptica u letu. U tišini su krilima osvajali prostor. Bez glasa. Bez pjesme. Nisu to bili biokovski slavuji. Jer bikovski slavuji pjevaju i kad šute…
Ante Juroš DN
