Jednom će u dalekoj budućnosti netko možda napisati gay povijest Dalmatinske zagore, a priča o borbi za seksualne slobode u osnovi neće biti drugačija od priče o tegobnom putu nacionalnog oslobođenja. Kroničari će se ogorčeno prisjećati onih vremena kada nisi smio reći da si peder. Kada su u policiji, vojsci i državnim službama bili zapošljavani muškarci koji preferiraju žene i obrnuto, a ako je koji bio sklon vlastitom spolu, morao je to tajiti od svijeta.
{sidebar id=4} Kako su od ugnjetavanja zločinačke heteroseksualne strahovlade gay osobe morale bježati na Zapad, a njihovo se ime u obitelji otad samo šapatom spominjalo. U homoseksualnoj emigraciji u Amsterdamu ili Kopenhagenu možda već sada neki aktivist iz Runovića ili Čaporica opisuje svoje turobne uspomene na život pod straight čizmom, sanjajući dan kada će peder u domovini konačno biti svoj na svome.
Uistinu, zašto ne bismo zamislili homoseksualca iz Zagore koji u Frankfurtu mašta o spolnim slobodama u domovini, baš kao što su koje desetljeće prije njegovi zemljaci, odmah tu iza ugla, u Grillhausu Drina maštali o hrvatskoj nezavisnosti? Pa valjda je i ponosna Zagora dala nekog homoseksualaca? Morao bi biti vjerojatno neki i otamo, jer su oni naklonjeni svome spolu, statistički je dokazano, u jednakom udjelu prisutni u svim civilizacijama i kulturama.
Životinjsku homoseksualnost ipak nećemo potezati, jer bi to značilo da priznajemo da je čovjek nastao od majmuna, a nije ga, kao što u Muću vjeruju, a što je u Knjizi postanka izvanredno znanstveno objašnjeno, dragi Bog načinio od ilovače.
Homoseksualci bi, dakle, trebali biti tu negdje, u dinarskom kamenjaru, ali ja, premda sam odrastao u tome kraju, nisam ni načuo ni za jednoga zemljaka koji voli muškarce ili za zemljakinju da bi legla sa ženom. Tamo muškarac može imati momka jedino u slučaju da je alkarski vitez. Inače, jok! Homoseksualac iz Dalmatinske zagore je biće iz oblasti kriptozoologije, nešto kao himalajski snježni čovjek Jeti, američki Bigfoot, divovska hobotnica Kraken ili čudovište iz Loch Nessa. O njegovu postojanju zasad možemo samo nagađati.
No, prije neki dan, eto, i ta se prirodoslovna zagonetka najednom razriješila. Ili se barem tako na trenutak činilo. Imotskim se iz nepoznatog izvora pronio glas da se u gradu organizira gay parada. Pederi u kožnim hlačicama s ovalnim izrezima na dupetu, pričao je užasnut narod, marširat će glavnom ulicom kao limena glazba za Dan domovinske zahvalnosti, a lezbijke, sve dotad uzorne stare cure u čiju krepost nitko nije dvojio, jedna će drugoj besramno gurati jezike u usta. Homoseksualni par iz Zagvozda nasred grada će se zagrliti, gurnuti prste u uho i vedro zagangati…
Majko mila, istina je bolna,
Sviđa mi se veza istospolna,
O-o-o-oooj!
A lezbijke iz Lovreća na to će im s druge strane trga uzvratiti svojim razvratnim deseteračkim dvostihom…
Moja seka nije pala s kruške,
Voli mene više nego muške,
U-u-u-uuuj!
{sidebar id=4} Tim i sličnim prizorima stanovnici ovoga ubavog gradića čitavo su jutro strašili jedni druge, a u smirivanju histerije svakako nije pomogao ni lokalni radio koji je bez provjere emitirao informaciju o svečanom mimohodu seksualnih manjina. Mirna, bogobojazna zajednica silno se uzbudila.
Stare žene su se križale, majke dozivale djecu s prozora, a muškarci su se misterioznim homoseksualcima grozili fizičkim nasiljem. Zabilježeno je tako da je u jednom kafiću jedan građanin gnjevno povikao: “Nek’ dođu, pederi, nabijem ih na ku…!” U lokalu je nakon toga nastupilo nekoliko trenutaka ledene tišine. Ipak, kako se kasnije otkrilo, vijest o gay paradi bila je lažna.
Jer, zašto bi, ako bolje promislimo, takvim osobama trebalo dolaziti u Imotski i javno se pokazivati. Ako su već homoseksualci, ne moraju biti i mazohisti. Predsjednik Iskoraka, organizacije koja je navodno trebala povesti gay populaciju imotskim ulicama, niječe da su imali suicidalnih namjera.
Njihov oprezni step out nastavit će se u nekim liberalnijim sredinama, učenje o jednakopravnosti seksualnih manjina širit će se kao MaxADSL, prvo u većim gradovima. Za imotske pedere i lezbijke, ako se dokaže da takva vrsta uopće obitava u tom okolišu, političkim rječnikom, još nije sazrelo vrijeme.
Uzavrele strasti heteroseksualne većine naposljetku je ugasio gradonačelnik Imotskog Ante Ðuzel, rekavši kako nitko od Poglavarstva nije tražio dozvolu za zloglasno okupljanje, a i da jest, teško da bi je dobio. U Imotskomu se poštuje obitelj, izjavio je, a i njemu samome “još uvijek su draže žene”. Gradonačelnikovo “još uvijek” budi nadu kako homoseksualci u Zagori možda ipak nisu sasvim izgubljeni.
Ante Tomić – Jutarnji list
