euOćeš pisat o ovome?” upita me u petak popodne jedan prolaznik.
“Ne znam, možda idući tjedan”, odgovorim mu nedužno, ne znajući što gospodin smjera.
“A lipo si pisa o njemu”, primijeti on prijekorno.

“Pa i jesam”, kažem, a on kao da bi nešto dodao, ali naposljetku samo zavrti glavom i ode, obeshrabren, ljut i tvrdo uvjeren da se dvadeset četiri godine robije Anti Gotovini i osamnaest Markačevih dogodilo samo zbog gadova kao što sam ja, loših Hrvata, bivših komunista, Srba, Židova i drugih dušmana našeg naroda i naše države. Gledam za čovjekom nekoliko sekundi i baš se nekako glupo osjećam. Krivo mi je, ali kako bi išta od ovoga što se dogodilo u Haagu moglo imati ikakve veze sa mnom? Istina je da sam o generalu Gotovini napisao nekoliko tekstova koji se ne bi svidjeli ni njemu ni njegovim obožavateljima, ali prilično sam siguran da ih sudac Orie nije čitao. On ne zna da ja postojim, upravo kao što nikada nije čuo za Jergovića i Dežulovića i ništa mu ne znače imena Vesne Pusić i Zorana Milanovića. Haaški sud nema nikakve veze s ateistima, članovima nevladinih udruga, djecom iz miješanih brakova i urbanim Jugoslavenima, tko god ovi posljednji bili. Ustrajavate li baš da su visoke zatvorske kazne dvojici visokih hrvatskih časnika plod nekakve izdaje, krivce ćete morati potražiti na drugome mjestu.

Za početak, to svakako nisu ni Stjepan Mesić i pokojni Ivica Račan, kako je prošli tjedan pokušala sugerirati ona biskupska komisija. Biskupska izjava naprosto je podmukli falsifikat koji nema veze s činjenicama. Znate li uopće koliko je Hrvata u mandatu Esdepea izručeno Međunarodnom sudu za ratne zločine? Rijetko se kad ide za tim, ali od siječnja 2000. do siječnja 2004. izvanrednom avionskom linijom u Nizozemsku su otišla samo trojica naših, Mladen Naletilić Tuta, Vinko Martinović Štela i Ivica Rajić.

Trojica bosanskohercegovačkih razbojnika su sve što je Haag dobio od izdajnika Račana. Svi drugi optuženi tu sreću imaju zahvaliti Hadezeu. Prvo im je Franjo Tuđman Ustavnim zakonom nasapunao dasku, a onda ih je koju godinu kasnije Ivo Sanader gurnuo niz nju.

Praljkova arhiva

Zabavljao sam se ovih dana nasumično pregledavajući nepregledni ratni videomaterijal koji je Slobodan Praljak sakupio na svojoj internetskoj stranici, i između više od tristo pedeset DVD-ova, tamo našao snimak kojeg sam se mutno sjećao iz konca devedesetih. Predaja takozvane Viteške skupine. Sunčan jesenski dan na splitskom aerodromu. Ispred sivomaslinastog Herculesa nizozemske vojske u ugodnom su se razgovoru okupila četvorica najzaslužnijih za ovu operaciju, Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Markica Rebić i Ljubo Ćesić Rojs, dok jadni i nevoljni Dario Kordić malo dalje u kameru obećava kako će pred Bogom i narodom obraniti svoju nevinost i vratiti se uzdignute glave u domovinu.

A znate tko stoji iza Kviska Kordića dok on izgovara ove idiotarije? Nešto je mlađi i vitkiji, ali ne možete pogriješiti. Željko Sačić. Isti onaj Željko Sačić, koji je posljednjih mjeseci žestoko ustao protiv braniteljskih progona, prije trinaest godina se potrudio da u  haaškoj pošiljci srednjobosanskih Hrvata tkogod ne zaostane. “Boarding completed”, objavio je on zadovoljno kad je i posljednji od Vitežana završio u utrobi nizozemskog Herculesa. Ovaj šaljivi kućni video iz listopada 1997. želio bih pokazati onome gospodinu koji me je u petak popodne zaustavio na ulici. Možda bi mu tada bilo štogod jasnije. Haaški je sud čitavo vrijeme, otpočetka do kraja, bio Hadezeov pojekt. Svi drugi, i Mesić i Račan i ateisti i djeca iz miješanih brakova i urbani Jugoslaveni, bili su tek sporedna lica ove političko-pravosudne pripovijesti.

Na samom početku, Hadeze je cijeli rat bio na vlasti, Hadezeova je bila i vojska i država i upravo je Hadeze propustio kazniti ratne zločine, dobrodušno je žmirio na svinjarije ili ih čak poticao. Pod dva, Hadezeova saborska većina je izglasala Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, temeljni pravni dokument kojim je omogućen kazneni progon zločinaca. I napokon, pod tri, Hadeze je, tek s tri skromna izuzetka, Tutom, Štelom i Rajićem, locirao, identificirao, uhitio i transferirao sve osumnjičene.

I to je čitava istina. Histerična priča o tobožnjoj uroti domaćih izdajnika je slaboumna i licemjerna laž, sve što se dogodilo možete zahvaliti našim dečkima, provjereno državotvornim Hrvatima. Džabe vam je danas vikati i mahati zastavama. Imate li išta protiv Haaškog suda, krivica je samo vaša. Naprosto niste smjeli glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

ANTE TOMIĆ / Slobodna Dalmacija

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here