Ante TomićTko god je ikad gledao neku policijsku seriju, zna da su u istrazi zločina prva dvadeset četiri sata najvažnija. Svi autoriteti, neurotici iz Njujorških plavaca i depresivci iz bostonskog Odjela za umorstva, čudak Monk, mangup Kojak, neuredni inspektor Columbo, Tom Barnaby iz Midsomera i sisate latino forenzičarke iz CSI Miami, baš svi će vam kazati da se nakon dvadeset četiri sata tragovi počinju hladiti. No, to je tako samo u anglosaksonskoj kriminalističkoj praksi, za našu policiju ta stvar je nevažna.

Na primjer, hrvatski organi reda posljednjih su se dana ozbiljno uhvatili ubojstava iz 1945. Upitate li ministra Tomislava Karamarka, u istrazi zločina najvažniji su prvih šezdeset šest godina. Riječ je, naravno, o istragama partizanskih odmazdi nad pripadnicima neprijateljskih vojski nakon Drugoga svjetskog rata. Kako je prošlo šezdeset šest godina, policija osnovano sumnja da počinitelji nisu maloljetnici.

Dapače, radi se o prijestupnicima u dosta ozbiljnim godinama. Policija će ovih dana vjerojatno napraviti široku raciju po staračkim domovima. Specijalci u pancirnim prslucima upadat će im u društvene prostorije, na silno veselje penzionerki koje gledaju brazilske sapunice.

“Spusti kašicu i podigni ruke uvis!” zapovjedit će nervozno policijski službenik njegovateljici što je krenula hraniti jednog dementnog komunističkog krvoloka. Istraga koju je ministar Karamarko pokrenuo stavlja njegove ljude pred neke dosta ozbiljne kušnje.

Za početak, neviđena je muka ispitivati osumnjičenika s operiranom prostatom. Inspektor bi s njim konačno htio rasvijetliti što se točno dogodilo sa zarobljenim domobranima u Ozlju u lipnju 1945., a ovaj sramežljivo podiže dva prsta i pita na zahod. A nema petnaest minuta kako se gad zadnji put popišao. Pa onda Alzheimer. “Pjevaj, golube!” drekne istražitelj strašnim glasom, a osumnjičeni stavi šaku na sljepoočnicu i sanjarski zatuli: “Saaaaa Ooooovčaraaaaa iiiii Kaaaaablara čobanica progovaraaaaa…”

Vodoinstalater Toma

Veliki će policijski posao biti ta istraga, ali nema nikakve sumnje da će istinoljubivi i pravedni ministar unutrašnjih poslova naposljetku doći na svoje. Taj dužnosnik otkrio nam je uistinu neslućeno značenje poslovice da je pravda spora, ali dostižna. Jedan prijatelj žalio mi se prije neki dan kako mu je majstor punih devet mjeseci radio kupaonicu. Devet mjeseci?! Ništa! Dao bih mu ja Tomislava Karamarka da mu instalira vodokotlić.

Ipak, budimo na trenutak ozbiljni, kako ova sumorna i mučna tema zaslužuje. Neporeciva je istina kako su u prvim godinama nakon rata komunističke vlasti bez istrage i suđenja smaknule mnoge nedužne ljude i kako njihove obitelji često nisu ni znale što se dogodilo s njima, a o nekakvom dostojnom pokopu, sanduku, vijencu, križu i svećeniku, da i ne govorimo. Bila je to krvava, nepravedna i besmislena osveta, koja nije smjela ostati nekažnjena.

Ubojice je trebalo uhapsiti i osuditi, hladno i nepristrano, ne obazirući se ni na kakve ideološke motive. Međutim, nevolja je da se takve stvari u nas uvijek pretvore u političku predstavu, a dramskog momenta, bojim se, nije lišena ni ova inicijativa. Među osumnjičenicima su dva osnivača Hrvatske demokratske zajednice, jedan bivši predsjednik Vlade i jedan ministar, i to baš jedan od Karamarkovih prethodnika.

Čitavih je dvadeset godina od sloma komunističke diktature bilo mnogo prilika da se institucije raskusuraju s krvnicima Ozne, da ispitaju i njih i žrtve i očevice zločina, da sastave suvisle optužnice, organiziraju suđenje i krivce stave u zatvor. Umjesto toga, demokratska je vlast s njima surađivala, a neobično su često, kako vidimo, upravo oni i bili demokratska vlast.

Kasno je, kasno

Žrtve i potomci žrtava komunističkog nasilja tako su čitave devedesete s gnušanjem gledali hadezeovskog zastupnika Milivoja Kujundžića, čijeg su se udbaškog pendreka mnogi s nježnošću sjećali. Gledali su kako hrvatskim obavještajnim službama ravna Josip Perković, kojega su njemačke vlasti dosta ozbiljno sumnjičile za organiziranje zavjere u kojoj je ubijen emigrant Stjepan Đureković.

Gledali su desetke tih tipova, uključujući i Manolića i Boljkovca, što su, unatoč naoko promijenjenim političkim okolnostima, jednako nastavili vijati batinama. Moj župnik, kojemu su partizani 1945. ubili oca i brata, ove je nedjelje imao dojmljivu propovijed u kojoj je rekao da je umoran i zgađen od političkih manipulacija kostima svojih najbližih. Zaista, tolike su godine prošle i tolike šanse propuštene, da bi nas ministar unutrašnjih poslova danas mogao uvjeriti da ova istraga nije tek predizborna hajka na sablasti.

 

Ante Tomić / Slobodna Dalmacija

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here