Na ulazu u stan u beogradskom naselju Cerak dočekao nas je sitniji čovjek u godinama. U ruci mu je bio štap. Kaže da slabije vidi i nešto slabije čuje. Međutim, već pri stisku ruke pokazao nam je da on nije još jedan obični umirovljenik.

Zlatko Rendulić je sa svojih 98 godina vjerojatno najstariji živući general JNA, ali i oficir koji je slovio kao jedan od najobrazovanijih generala u bivšoj državi. Rendulić, general-pukovnik u mirovini, rođen je u Jastrebarskom gdje je proveo djetinjstvo.

– Nisam mogao ni sanjati da ću za života toliko toga proživjeti i vidjeti. I danas, kao i dok sam bio mlad, mogu samo reći da mi je letenje velika ljubav. To je kao droga, nešto što me je svih ovih godina držalo – započeo je Rendulić svoju uzbudljivu životnu priču.

Vidio je i doživio puno toga te se s pravom može reći da je njegov život kao stvoren za “blockbuster”. Dovoljno je reći da je 40 godina pilotirao na 46 tipova vojnih zrakoplova, sudjelovao u Aprilskom i Drugom svjetskom ratu, bio ranjavan… Uz to, godinama bio je osoba od najvišeg povjerenja Josipa Broza Tita. Kaže da je više puta od njega osobno dobivao zadatke u stilu Jamesa Bonda o kojima se tada malo znalo, a malo se zna i danas.

Obišao je pola svijeta, a u nekim je zemljama bio u tajnim posjetima. Kasnije je s nekima od tih zemalja surađivao kao savjetnik. Jedan je od rijetkih koji je dobio visoko odlikovanje Sjeverne Koreje i Švedske, i to gotovo u isto vrijeme. Kada govori o sebi, Rendulić kaže da mu je život usmjerila ljubav prema letenju. Još kao dijete volio je gledati jastrebove oko Jastrebarskog kako lete. Kada mu se ukazala prilika, prošao je jedriličarsku obuku, a ubrzo postao i pilot Kraljevine Jugoslavije. Ne krije da je oduvijek bio lijevo opredijeljen te su ga vlasti NDH dva puta privodile kao istaknutoga ljevičara.

U partizane otišao – taksijem

– Slučajno sam im ostao živ, ali su mi se strašno zamjerili. Ubili su mi sestru Vlastu Rendulić koja je bila glavni opskrbljivač lijekovima partizanskih bolnica u Otočcu i na Petrovoj gori. NDH je zločinački režim i velika sramota za sve nas – kaže Rendulić koji ističe da je po nacionalnosti Hrvat.

Zlatko Rendulić | Autor : Srdjan Ilic/PIXSELL Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL

Kada je drugi put izišao iz zatvora u NDH, nije mu preostalo drugo nego odlazak u partizane. Kroz smijeh kaže da je vjerojatno jedina osoba koja je u partizane otišla taksijem. Naime, veza za odlazak u partizane bio mu je taksist koji ga je, nakon što je popio gemišt, odvezao do ruba šume kod Jastrebarskog gdje ga je čekala druga veza. U partizanima je i ranjen krhotinama bombe i kamenjem kada je kroz neprijateljski teritorij prevozio lijekove i odjeću za partizansku bolnicu.

– Bacio sam se u kanal i bio s leđa ranjen po nogama. Nisam to ni prijavio jer nije bilo baš časno biti ranjen s leđa. S takvom nogom prešao sam Dinaru kako bih, po zapovijedi Glavnog stožera, pristupio RAF-u. U Italiji su me liječili pa mi je noga ostala. Da su me liječili naši, sigurno bi je odrezali jer se tako tada kod nas radilo.

S RAF-om, kao i ostali tadašnji jugoslavenski piloti, imao je ugovornu obvezu. Prošao je niz država Mediterana, a na kraju završio u tadašnjem SSSR-u na daljoj obuci. Nakon završetka rata prebačen je u tadašnju Jugoslaviju gdje započinje njegova bogata mirnodopska vojna karijera.

Diplomirao je na sovjetskoj Vojno-zrakoplovnoj inženjerskoj akademiji Žukovski, magistrirao na Sveučilištu Cornell i Sveučilištu u Michiganu u SAD-u te doktorirao na Strojarskom fakultetu u Beogradu. Završio je i školu Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Njegovo akademsko obrazovanje započelo je još prije rata na Strojarskom fakultetu u Zagrebu gdje je položio četiri semestra. Kao visokoobrazovani časnik JNA, koji je uz to znao engleski, njemački i ruski, mnoga vrata su mu bila otvorena. Smetnja mu nije bilo ni to što je u obiteljskoj vezi s tada već osuđenim kardinalom Alojzijem Stepincem.

Zlatko Rendulić | Autor : Srdjan Ilic/PIXSELL Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL

– Moja baka je krsna kuma svim Stepincima, a Alojziju Stepincu bila je direktna kuma. Iskreno, dugo za to nisam ni znao, ali radi toga nisam imao nikakvih problema. Nisam krio da sam Hrvat po nacionalnosti, a znalo se i da su moji preci bili među deset onih koji su vodili Rakovičku bunu, služili kod bana Jelačića – rekao je Rendulić.

Visoko obrazovanje koje je stekao rezultiralo je time da je u JNA obnašao brojne visoke dužnosti – nije bio jedino načelnik Glavnog stožera. Bio je čak i u povjerenstvu kada je Tito polagao za doktora vojnih znanosti. Ono zanimljivije je da je tijekom karijere upravo Rendulić odlučivao o svemu kada je riječ o ratnom zrakoplovstvu JNA.

Odbili tenkove Sherman

– Istina je da sam odlučivao o puno toga, ali je ipak konačnu odluku donosio Tito. Nasreću, on je bio čovjek koji je razumio materiju i s kojim se moglo razgovarati. Moglo mu se sve reći, pojasniti i nije se, kao neki, pravio pametan da sve zna. To je i bio razlog da je donosio najbolje moguće odluke – ističe Rendulić.

Malo je poznato da se prije nabave ruskih MiG-ova 21 u tadašnjoj Jugoslaviji razmišljalo zapravo o tome da se kupe drugi zrakoplovi. MiG-ovi su kupljeni tek kada je propala kupnja britanskog zrakoplova Foland Net 1957 i talijanskog G91. Kada nisu odabrali te, čelnici tadašnje SFRJ odlučili su se za kupnju francuskih Miragea.

– Možda bi ta kupnja i bila realizirana da francuske vlasti slučajno nisu došle do informacija da mi prodajemo naoružanje Alžiru. To i nije bila istina jer je brod s naoružanjem zapravo išao u Libiju, ali je posao propao. I sam Charles de Gaulle imao je problema radi toga. U međuvremenu odbili smo ponudu Zapada za kupnju njihovih tenkova Sherman što je protumačeno da se SFRJ okreće Varšavskom paktu. Amerikanci su tada rekli da mi to radimo jer kupujemo MiG-ove i želimo postati dio Varšavskog pakta, što također nije bila istina, ali smo to iskoristili na najbolji mogući način – sjeća se Rendulić.

Ubrzo je uslijedio put u tadašnji SSSR gdje je dogovorena kupnja MiG-ova 21, i to vrlo povoljno. Uz to, mogli su ih plaćati i trapericama, najlonskim čarapama, cipelama Peko, vinjakom Cezar…

S godinama je i gospodarstvo bivše države napredovalo sve više pa su se stvorili preduvjeti i da SFRJ sama krene u proizvodnju zrakoplova. Rendulić je izravno sudjelovao u stvaranju zrakoplova Kraguj, Jastreb i Galeb, a u projektu stvaranja vojnog zrakoplova Orao bio je u timu koji je nadgledao cijeli projekt. Iako nije izravno radio na njegovu stvaranju, projekt su vodili njegovi učenici kojima je predavao na fakultetu. Najomiljeniji zrakoplov mu je Galeb za koji kaže da ima savršene čiste linije. Zanimljivo je i da su mu za Jastreb prigovarali da mu je ime dao po rodnom Jastrebarskom, ali kaže da to nije istina.

– Zvuči neskromno, ali sve što se radilo vezano uz zrakoplovstvo bivše države, išlo je preko mene. O mnogim stvarima sam izravno odlučivao ili odgovarao izravno Titu. No, o mnogo toga ni danas ne smijem govoriti javno. Sjećam se primjera kad sam izvješće za moguću kupnju Miragea pisao pred generalom Ulepićem koji je bio zapovjednik JRZ-a. On ga je potom nosio Titu – kaže Rendulić.

Toliko povjerenje omogućilo mu je da ide u razne tajne posjete vojnim postrojenjima. Tako je u jednoj ruskoj tvornici vidio i MiG 19 koji još nije bio javno predstavljen. Nije ga smio fotografirati, ali je vidio njegovu dužinu, širinu i izgled i odmah mu je bilo jasno da zrakoplov neće ispuniti očekivanja. To se ubrzo i pokazalo. Bio je i u francuskim i švedskim tvornicama gdje je razgledao sustave naoružanja, zrakoplove, avionske motore…

Radio je i na prodaji naoružanja JNA raznim državama poput Libije, Zambije, Indije… Sjeća se da je prodaja 140 zrakoplova Jastreb i Galeb Libiji najveća prodaja naoružanja bivše države uopće. S vremenom su vojne vlasti SFRJ počele razmišljati i o stvaranju domaćeg mlaznog zrakoplova koji bi zamijenio MiG-ove. Rendulić je također bio zadužen za taj projekt nazvan Novi avion (NA). Trebao je to biti moderan mlazni zrakoplov s jednim motorom i brzine oko dva macha. Kao motor odabran je francuski motor tvornice Dassault.

– Trebao je to biti zrakoplov koji bi i danas mogao nadzirati nebo. Projekt je bio daleko otišao, ali nije mogao biti proveden. Kraj projekta bio je kada je umro Tito. Da je on poživio, NA bi poletio u suradnji s Indijom. Njegovom smrću sve je propalo jer Jugoslavija nije bila dovoljno bogata za proizvodnju takvog zrakoplova. Imali smo dovoljno znanja i iskustva, dogovoren motor, ali bi na kraju bio preskup. Projekt je tako propao – kaže Rendulić.

Zlatko Rendulić | Autor : Srdjan Ilic/PIXSELL Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL

Zato nije propao projekt gradnje aerodroma kod Bihaća koji je tada bio najmoderniji vojni aerodrom na Balkanu. I taj projekt vodio je Rendulić. Kako bi ga realizirao, išao je u Švedsku gdje je razgledao njihove tamošnje podzemne objekte koji su bili kopani u granitu. Podno Plješivice nije bilo granita što je na kraju dovelo do brojnih tehničkih teškoća tijekom gradnje. Pojašnjava da je trebalo riješiti problem podzemnih voda, skladištenja kerozina i stvaranja plinova jer bi moglo dovesti do katastrofe, kao i ispušnih plinova kako se iz zraka ne bi vidjelo isijavanje koje proizvode zrakoplovni motori.

– Tada sam upoznao Antu Markovića koji je u to vrijeme bio inženjer Rade Končara. Pokazao se kao iznimno stručna osoba i on je radio na rješavanju tih problema. I riješio ih je i taj aerodrom postao je nešto najbolje što smo imali.

Dodao je i da gradnja tog aerodroma nije bila vojna tajna, kako se danas govori, te da su na njemu radile tisuće radnika iz civilstva i vojske. Bihać je odabran u sklopu “Strategije Bastion” bivše JNA koja se plašila napada zemalja Varšavskog pakta.

Jugoslavenski top pod Himalajom

– Rusi su imali značajne vojne snage kod Blatnog jezera u Mađarskoj i u Bugarskoj. Strahovali smo da bi pri mogućem napadu aerodromi Sombor, Beograd i Zagreb vrlo brzo postali neupotrebljivi i uništeni. Stoga smo osmislili strategiju da u tom prvom napadu snage JNA ne budu uništene. U tome je uloga aerodroma Bihać bila ključna, a inicirao sam i gradnju niza drugih manjih aerodroma. Oni su i danas u funkciji.

Jednu od ključnih uloga, kada je riječ o informaciji o planovima SSSR-a, imala je tadašnja Rumunjska. Naime, Jugoslavija je Rumunjsku uključila u projekt gradnje zrakoplova Orao iako su oni kretali od nule. U zamjenu su Rumunji izvještavali JNA o kretanju snaga Varšavskog pakta kojeg su i sami bili član, kao i o planovima koje su imali.

Po Rendulićevim riječima, JNA je 70-ih godina bila tehnološki ispred Indije. Indiji su također prodavali naoružanje i surađivali s njom u raznim projektima. Tako je u vrijeme prvoga rata između Indije i Pakistana, u podhimalajskom području, veliku prevagu odigrao jugoslavenski top od 76 mm.

Odavali su nam tajne

Vraćajući se na noviju povijest ovih prostora kaže da je rat koji se dogodio na području bivše Jugoslavije nešto najgore što se moglo dogoditi i čije će posljedice osjetiti još barem dvije generacije. Posebno su ga iznenadili razmjeri zločina u državi gdje je, kako kaže, vladalo bratstvo i jedinstvo. Tvrdi da rata sigurno ne bi bilo da je Tito ostao živ. Smatra da je jedan od načina kojima se moglo spriječiti izbijanje krvavih ratova bilo stvaranje konfederacije. I sam je bio svjestan što se sprema pa se ubrzo nakon Titove smrti umirovio i otišao u Libiju gdje je radio kao savjetnik.

– Sve je bolje od rata. Puno vremena trošimo na mržnju i radi toga ćemo sve više zaostajati.

Zlatko Rendulić | Autor : Srdjan Ilic/PIXSELL Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL

Dosad je napisao više knjiga, neke objavio i na engleskom, poput one o Marsu. Izračunao je kada bi se i gdje čovjek trebao spustiti na taj planet. Kaže da mu proračuni polako propadaju jer je osnovni preduvjet da cijelo čovječanstvo zajedno radi na tome, što danas nije slučaj. Rendulić je i redoviti član Međunarodne astronomske akademije. Neke od svojih knjiga objavio je i u Hrvatskoj, a trenutačno piše još jednu knjigu koja bi uskoro trebala ugledati svjetlo dana. Ne krije i da pomalo pati za rodnim Jastrebarskim.

Kako je u godinama, više ne vozi pa se slabije i kreće.

– Dugo nisam bio tamo. Mislim da bi mi srce puklo kada bih vidio našu kuću. Imam tamo i obiteljsku grobnicu. Na Pelješcu imam vikendicu. Sve sam to nekada često obilazio, ali sada više ne mogu. Žao mi je radi toga – zaključio je Rendulić.

“Titov stan” u New Yorku


IZVOR kliknite ovdje

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here