Hrvatska svoje odličje nosi u srcu, a ostali oko vrata

Nogomet mi u životu ne predstavlja ama baš ništa. Ne igram čak niti rekreativno, ne idem na utakmice, ne navijam ni za Hajduk ni za Dinamo, a Liga prvaka mi je na listi interesa negdje uz bok turskih sapunica koje me također ne zanimaju. Bit ću potpuno iskren i reći da me čak pomalo živciraju ti sportski tipovi, a Sportske sam novosti samo jednom uzeo u ruke i to kad su se, ni krive ni dužne, našle na stolici na koju sam odredio sjesti.

Pa ipak… nogomet i sve vezano uz ovo Svjetsko prvenstvo, s naglaskom na samu završnicu, opilo mi je dušu i uzburkalo duhove i misli. Pratio sam dosta utakmica, počeo se diviti organizaciji, navijačima, potezima i borbenim gardovima igrača, čak se i oprezno uključivao u rasprave, a posebno se radovao pobjedama naše reprezentacije. Iz utakmice u utakmicu sve sam više vjerovao da će Hrvatska daleko dogurati. I dogurala je.

Zato većina Hrvata nikada neće zaboraviti 16. srpnja 2018. godine. Ja vjerojatno hoću. Vjerojatno ću zaboraviti i protiv koga smo igrali finale te godine. Zaboravit ću VAR i njegove odluke. No puno toga neću zaboraviti. Neću zaboraviti sliku umornoga Šime koji leži na travnjaku glavom naslonjen na trobojnicu, neću zaboraviti Danijelove i Dejanove suze, neću zaboraviti sliku Luke koji slavi s dječakom s Downovim sindromom, neću zaboraviti trčkaranje bosonogog Domagojevog sina po travnjaku Lužnjikija, neću zaboraviti sliku Zlatka koji brižno, očinski pridržava igrača za kojeg se boji da će pasti s ruba autobusa, ne mogu zaboraviti sliku francuskog igrača koji se naklanja hrvatskom izborniku, ne želim zaboraviti slike s dočeka… Na koncu neću, ne mogu i ne želim zaboraviti emociju jednoga naroda koji je, vrijeme će to pokazati, nogometu i ne samo njemu dao jednu novu dimenziju.

Hrvati su svojim zalaganjem, vjerom i zajedništvom – bilo to iz Rusije, Zagreba ili nekog drugog mjesta – svijetu odaslali nevine i čiste poruke ljubavi prema bratu čovjeku i domovini i osvojili ljude diljem svijeta. Hrvatska svoje odličje nosi u srcu, a ostali oko vrata i zbog toga biti iz Hrvatske nakon 16. srpnja 2018. više nije isto kao biti iz Hrvatske dan, godinu ili desetljeće prije toga datuma.

I, gle čuda, sve to zahvaljujući nogometu. Zato, hvala vam momci, danas idem po Sportske! (al – foto: Reuters))

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here