merry_christmas_malaProsuo se prosinac Krajinom, zabada svoje ledene kandže u svaku rupicu i krpicu, mijenjajući ćudi prirode i ljudi. Pokoja pahuljica zaprijeti sa susjednog brijega, ni ledene kiše nisu rijetke… u zimsku ropotarnicu mira spremamo naše uspješnice i padove, okrenuti skorašnjim blagdanima. Prosinac je mjesec dolazaka, prijateljevanja, okupljanja obitelji oko Božića, a ni skoro novo ljeto nije za odbacit.

Moram priznati kako me obuzima lagana užurbanost, malo pospremanja unutar sebe, doma, dvorišta… Rutinska uvertira u blagdane, jer su me učili da mali Bog dolazi u čista srca i domove.

Nekako nehotice misli mi plove djetinjstvom u vrijeme onih Božića koji i nakon pola stoljeća mojih sjećanja još žive u meni. Svako slavljenje Božića razlikuje se samo po sebi ovisno o prostoru i vremenu u kojem se nađemo i s kim radost dijelimo. Učini mi se suvislim da u taj silni vremenski tijek zavirim olovkom i papirom, zabilježim tu čudesnu i nevinu Božićnu bajku djetinjstva za moju generaciju, našu djecu i unučad.

Padaju mi na pamet Božićne noći koje su me zaticale u bjelosvjetskim metropolama, daleko od doma i domovine. U blještavilima oko sebe, poklonima i raznim suvišnostima kojima bogati svijet obilježava porođenje maloga Boga, nisam nalazila radost, radost one iskonske škrte ljepote u kojoj su ljudi i životinje bile tako blizu… One silne svjetlosti raskošnog nebeskog beskraja, malenog mjesta srca mog, u kojem je svatko imao samo svoju zvijezdu, ledenih lokvičkih ponoćki, toplih srca i želja.

Elem, u te moje rane pedesete, vrijeme poraća, siromaštvo je vladalo Krajinom.  Ljudi su živjeli i radili kako su znali i mogli. Rađali i odgajali djecu za neku bolju budućnost. Sivilo svakodnevlja razbijali su dani velikih blagdana uz poseban ugođaj, zaboravljajući na trenutak neimaštinu. Božić se iščekivao i dočekivao s velikom pažnjom i ljubavi u cijeloj Krajini. Počimalo se badnjim danom, duhovnom i tjelesnom pripremom i postom. U našoj se kući za ručak spremalo jelo od sušenog šarana iz Blata i krumpira, nešto nalik današnjem bakalaru. Često se i sada zapitam kako je polazilo za rukom mome didu Anteti osušiti tako pokvarljivu namirnicu kao što je riba… nasičena deblja drva – bilje, čekala su uredno posložena na kominu dimne kužine, na čijem se podu prostirala slama. Okapnice i vrata okićena grančicama bršljana. Badnje veče i dugo noćno bdijenje počimalo je paljenjem i okupljanjem oko badnjaka, škropljenjem kuće i ukućana krštenom vodom uz glasnu molitvu najstarijeg ukućana. Uzbuđenje je raslo iz trenutka u trenutak sve dok se ne bi začulo crkveno zvono, poziv na ponoćku.

Zime su bile jake, često je Božićnu noć pratio veliki snijeg, smetovi i vijavica, pa se oblačila najtoplija odjeća i „zdrave“ cipele. U kući nije ostajao nitko doli male dječice i nemoćne starčadi. Kako u mome zaseoku tako i u cijelome selu.

U dupkom punoj crkvi slavili smo dolazak maloga Isusa ozareni srećom i mirom koji se mogao nožem rezati. „Radujte se narodi“ orilo se iz svih grla i blagonaklono pogledavalo jaslice, skromni dom svete obitelji. Zagrljaji i poljupci, ruka u ruci uz želju: „Na dobro ti doša Božić i porođenje Isusovo!“ čestitanja su se nastavljala na dan Božića prije ručka, a čestitari, poglavito djeca, odlazeći u domove susjeda, gdje bi bili darivani orasima, bajamima i suhim smokvama…

Božićni ručak bijaše bajka u bajci: obrok koji se temeljito razlikovao od oskudnih obroka ostalih dana u godini. Trebao se iskupiti domaćin u slavu sveca i na radost ukućana. Kiseli kupus i suho meso, divenice, kulen, kobasice. Sve je krčkalo na kominu povečerje badnjaka, kako bi sutra na vrijeme bilo na stolu. Kruh pšenični ispod sača, domaća rakija i vino. Na stolu voštanica zabodena u posudu napunjenu pšenicom. Bilo je i „kolača“, u kvas najčešće od kojih su se isticali „kiflini“ strine Marije koje je kao djevojka – služavka u bogatoj švapskoj obitelji u Slavoniji naučila pripremati.

Na čelu stola sjedio je did Anteta, skidao kapu i počimao dugu molitvu u kojoj se redovito molilo i za one kojih se nema tko spomenuti. Na kraju ručka uzimao je komadić kruha, umakao u crno vino i gasio svijeću božićnu. Od tog komadića kruha uzimali smo svi po zalogaj, jer se vjerovalo da štiti od grlobolje.

Vrijeme idila i iluzija lagano kaska gubeći korak pred naletom tehnoloških tekovina. Materijalno zatire duhovno. Egzistencijalno je podijelilo ljude na bogate i siromašne. A Božić je zapravo svetac siromašnih i ugnjetovanih, da im vrati nadu, potakne radost. Tokove vremena ne može zaustaviti tradicija niti običaji, vrijeme se može zaskočiti sviješću i dobrotom kojom si dužan prepoznati potrebnog, nahraniti gladnog…

U vremenu preobilnih trpeza, elektronskih čestitki i svega ostalog što ide uz blagdane, teško je biti dobrostiv. Ali, mora se! Još dobrih ljudi ima, učinit će to i bez moje preporuke. Dopustite mi da malo „zlorabim“ ovaj prostor uputivši čestitku svim ljudima dobre volje, samo signali srca dopiru u najskrovitije kutke ljudskog bića.

Stoga: „Radujte se narodi kad čujete glas…“

Mara Ožić – Bebek Imotica

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here