DALIBOR MILAS Dan žena nam je potreban više nego ikad

Dan ženaCijelo mi jutro iskaču na naslovnici objave povodom Dana žena, u kojima jedni posvećuju ženama srcedrapajuće stihove, drugima pak nije jasno koji je uopće smisao Dana žena. Ajde shvaćam kada to napiše jedan nedovoljno obrazovan (ili pak osviješten) homo sapiens. Plodovi patrijarhalnom mentaliteta ovo-ono. Ali kad to napiše žena, onda se malo zamislim.

Kaže jedna da joj je Dan žena besmislen dan za koji, po njenom mišljenju, nema nikakve potrebe. Naravno da je to njoj nebitno. Ona je dobila pravo glasa, pravo komentiranja kako političkih, tako i nepolitičkih tema, pa je zaboravila da to nije palo s neba. Takve će Dan žena ozbiljno shvatiti tek kad ih šef uhvati za guzu ili kad budu za isti rad manje plaćene od njihova lijenog kolege.

Zar će se većina žena, umjesto konkretnih promjena u svakodnevnom životu, radije zadovoljiti buketom cvijeća jednom godišnje?

Nedavna seksistička izjava poljskog konzervativca u Bruxellesu Janusza Korwin-Mikkea, koji smatra da “žene treba manje plaćati jer su slabije i manje inteligentnije”, znak je da nam je Dan žena potreban više nego ikad. No, ovakvih idiota, kao što je Korwin-Mikke, imamo i u vlastitim dvorištu koliko hoćeš. Ne trebamo ih tražiti u Poljskoj. No nisu oni toliko ni bitni.

Zašto treba obilježavati Dan žena?

Zato što određen postotak žena još uvijek nema jednaka prava. Zato što određen postotak žena još uvijek ne shvaća da i one imaju pravo na “jednaka prava”.

Upravo je zato ponižavajuće reducirati Međunarodni dan žena (kao kombinaciju Valentinova i Majčinog dana) na hedonističku „paradu pijanstva i kiča“ (Đ. B.). Još je ponižavajuće da se na čelu institucija koje bi se trebale brinuti za žene a ne rade ništa, stoje zapravo – žene.
Treba slaviti. Treba jesti. Treba piti. Treba darivati cvijeće, čokolade i poklon-bonove. Sve je to romantično i lijepo, ali ne mijenja činjenicu da muževi masovno varaju svoje žene, da zlostavljaju „svoje“ supruge i kći, da su žene redovito potplaćene za iste poslove koje obavljaju i muškarci, da postoje „muški“ i „ženski“ poslovi, te da većina traffickinga otpada upravo na – koga?

Bilo kako bilo, buket cvijeća kao uspomena na jedan povijesni dan 1800-i-neke godine ne mijenja našu stvarnost.
Ovaj bi dan trebalo obilježiti prisjećanjem na povijest i tekovine ženske borbe za jednakost, plasiranjem tema o aktualnim društvenim pitanjima koja još uvijek smrde na diskriminaciju (ne samo žena, već bilo koje populacije). To bi dakle, trebao biti dan kada se na sva usta i u svim medijima priča o ljudskim pravima. Karanfili, karmini i kvazi-damska kafanska okupljanja samo degradiraju jednu inače nevjerojatno važnu temu. No sustavno degradirano i u konačnici deformirano društvo nema vremena (ni sluha) za ljudska pa tako ni ženska prava.

Mislim. Ono. Samo vi jedite i pijte. Ali, budite realne, to nema nikakve veze s Danom žena.

P. S. Onima koji znaju što slave i obilježavaju, neka je svaki dan sretan, pogotovo Osmi mart kao dan sjećanja na jednu nikad dovršenu borbu.
Ne dajte se. Osim kad se poželite dati. Onda se dajte do kraja.

Piše: Dalibor Milas