JOSIPA RIMAC VLAJČIĆ Vaše dijete nije dobilo vrtić? Dajte otkaz ili sanirajte babinu reumu!

Dijete ide u vrtićIMOTSKI VRTIĆ Lani, baš negdje oko sv.  Ante, kaže meni mater kako ne mogu baš sve u životu istjerati na čistac. Čeliči se, ‘ćeri!

Tako i ja jačam svoju ‘ćer, sve po uputama kako je život nemilosrdan, često nepravedan i drugačiji od onog kakvim ga zamišljamo i kako se najbolje pomiriti s tim, a uspjeh se broji u bodovima prema pravilniku koliko „ne fer“ partija možeš izdržati.

Mada, slabo vam ja u to virujem i često lajem di god stignem, najviše srcem pa onda i jezikom.

Ove godine, evo, isto oko sv. Ante, izgubila sam još jednu utakmicu, skupa s timom kojem pripadam, roditeljima koji žive, rade, muče se, rađaju i sve to u jednom Imotskom u izmaglici iseljavanja i vremenu kad opstanak na kamenu dobiva svoju iskonsku svrhu.

Moje dijete nije upisano u vrtić. Vaše jest? Čestitam, ali ne znam kako vam je to pošlo za rukom.

Gori sve.  Zovu, plaču, kume, mole, prijete i ne znaju šta im je činiti. Hrpa zaposlenih, očajnih roditelja skupa sa mnom. U gradskom vrtiću, jednostavno nema dovoljno mjesta. Umjesto ljetnog raspusta, misli su okupirane mukama po jeseni, onom dobu rujna kad sve upali motore i krene u novu avanturu.  A tko će čuvati našu neupisanu, otpisanu djecu? Papuče za vrtić objesite o klin, a didu sanirajte reumu i išijas. Natrčat će se.

„Ajde, krviti, ‘ko u nas nema babu, šta će radit nego brinit’ se za unučad?!“ Bravo, sjedi pet.

Devedesetak  djece ostalo je pod šiframa zapostavljeno i od odgovornih zaboravljeno na tužnoj listi čekanja boljih dana i utopijskog, velikog vrtića i jaslica za sve.

Jako sam ponosna na demografske mjere prvenstveno Grada i općina, zatim Županije i države. A raspodjela novca (našeg novca) mi je čudo. Skidam kapu za prioritete.

Gospodo draga, u šta vi trošite dok generacije čekaju bolje sutra?

Potrošili ste lovu? Kao što to akuzativ lijepo sugerira, za koga ili što?

Prošli su pokraj nas i naše neupisane djece milijuni  iz fondova za obnovu i nadogradnju vrtića i zapošljavanje osoblja. Prošli su kraj nas i kroz naše živote i godine naše otpisane djece stotine prilika i mogućnosti na koje ste odmahivali rukom. Pokraj naših mladih života i djetinjstva naših neupisanih sinova i kćeriju prolaze najbolji dani ispred zatvorenih vrata jaslica. Nema kapaciteta.

Čujem, sada ste se trgnuli. Kunem se, vjerujem vam i rado ću vam čestitati kad se neki novi klinci ponosno ukažu na listi upisanih.

No dosadašnja praksa i navodno iste prilike za sve? Natalitetna politika? Demografske mjere? Zapošljavanje? Evo smijem se, samo da gorko ne zaplačem.

Nema veze, više sreće drugi put. U sljedećim godinama, mandatima, predizbornim obećanjima i generacijama.

A ove ture, dragi roditelji, ako kojim čudom radite, dajte otkaz.  Rađajte i čuvajte kod kuće dicu. Ima vrimena za vrtić, đava odnjo prišu.

Piše: JOSIPA RIMAC VLAJČIĆ

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.