Ovih je dana u hrvatskim medijima osvanula vijest da Vice Gizdić prodaje parcelu na kojoj je crkva u kojoj je okrunjen hrvatski kralj Zvonimir. Gizdić je prvokup ponudio državnim institucijama koje za to nisu previše marile sve dok vijest nije došla u javnost. Tko zna, možda je netko tamo negdje u nekom klimatiziranom državnom uredu zaključio kako s postankom hrvatske države taj Zvonimir i nije više tako bitan jer njegova je kletva, eto, prestala, pa tko za njega više haje. Država je ipak platila traženih 300.000 eura, a odgovore na pitanja zašto taj lokalitet s temeljima hrvatske povijesti nije već prije prepisan na državu, zaštićen i prezentiran na pravi način domaćoj i stranoj javnosti, nije dala.

Dekonstruiranje mitova

Možda zato što o tim najranijim vremenima znamo malo ili nimalo. Srećom, danas imamo prilično živahnu povijesnu znanost koja stalno otkriva nove podatke o tim prvim stoljećima. Tako je neka čudna podudarnost bila i ona da je prof. dr. Neven Budak upravo tih dana kad se pisalo o Zvonimirovoj crkvi predstavio svoju novu knjigu – “Hrvatska povijest od 550. do 1100. godine”. To je deseta knjiga u nizu od 20 izdanja koje se temeljito bave hrvatskom poviješću, a riječ je o novoj obradi tog ranosrednjovjekovnog razdoblja temeljenog na još neobjavljenim istraživanjima. Danas se povijest istražuje multidisciplinarno koristeći se brojnim drugim znanostima i njihovim metodologijama pa je moguće zaključiti leži li u nekom drevnom plitkom grobištu kakav mladac iz neke bitke Petra Krešimira IV. ili je to naprosto neki bojovnik koji je ondje zapeo u prolazu ili je preskupo platio službu neke susjedne kneževine koja je bacila oko na neki teritorij. Kao i uvijek, profesor Budak ne libi se dekonstruirati uobičajene mitove hrvatske i druge povijesti koji dobar dio svojih korijena vuku iz 19. stoljeća. O kraju Zvonimirova života, primjerice, vodila se u hrvatskoj historiografiji intenzivna polemika u kojoj su se sudionici pozivali na vrela koja su spominjala da je preminuo, kao i na ona koja su govorila o njegovoj nasilnoj smrti.

Legenda o prokletstvu

U nekoliko se kasnijih kronika, naime, donosi u raznim varijantama priča o tome kako se Zvonimir odazvao na papin poziv da pođe u križarski rat pa je u tu svrhu sazvao sabor na Kosovu polju pokraj Knina. Hrvati su bili navodno neskloni odlasku u rat u daleke i nepoznate krajeve pa je izbila svađa koja je završila Zvonimirovim ubojstvom. Umirući, kralj prokleo je Hrvate da više nikad ne bi imali vladara “svojeg jezika”, odnosno Hrvata. Takva se pripovijest može naći, primjerice, u Hrvatskoj kronici ili u Većoj salonitanskoj povijesti. Toma Arhiđakon, s druge strane, ne zna za takav sukob i piše o Zvonimiru koji je preminuo, a slično se može pročitati i u ispravi kraljeva nasljednika na prijestolju, Stjepana III. Iako i danas o tome ne postoji suglasje, ipak se Budaku čini prihvatljivijim mišljenje da je priča o pozivu u križarski rat i kraljevu ubojstvu nastala znatno poslije, vjerojatno u 14. stoljeću kada su se Hrvati našli izloženi pritisku Anžuvinaca pa su nastojali objasniti kako ih je snašlo to da ih u njihovim pravima, zamišljenim ili stvarnim, sputava vladar koji rijetko ili nikada ne dolazi u njihove krajeve i koji je i na ugarskom prijestolju stranac. Ipak, ne može se potpuno odbaciti ni pomisao da je papa od svog vazala zatražio da pošalje pomoć bizantskom caru s kojim je upravo pregovarao o crkvenoj uniji. Vjerojatno ste primijetili da Zvonimir nije doista bio zadnji hrvatski vladar. Izvori koji nam stoje na raspolaganju omogućavaju nam samo djelomičnu rekonstrukciju iz koje proizlazi da je Stjepan III., nećak Petra Krešimira IV., koji se početkom sedamdesetih godina povukao u splitski samostan sv. Petra pod Borovima, bio pozvan da preuzme prijestolje svojih predaka. Pa se spominje njegov nećak, pa bilješka splitske opatice Madije koja se može datirati u 1090. – 1091., donosi ime duksa Simeona u kojem, s obzirom na titulu koju nosi, možemo prepoznati prijestolonasljednika, pa eventualno i posljednjeg pripadnika dinastije Trpimirovića. Neprijeporno je kako je nakon smrti Stjepana III. 1091. godine nastupilo rasulo u hrvatskom kraljevstvu na čiji tron pretendiralo nekoliko aspiranata. No, u tom se periodu posljednjim kraljem s više opravdanja, donosi prof. Budak u svojoj knjizi, može istaći jedan vladar – Petar. Njegova bitka s Ugarima pod Petrovim Gvozdom koji je prije Kapela nego Petrova gora nije u suvremenim izvorima zabilježena kao neka velika prekretnica, pa je poslije Petra tradicija i potpuno zaboravila. A prema svemu sudeći, čini se kako je upravo Petar bio posljednja prepreka Ugarima u osvajanju cijele Hrvatske kao posljedice rasula u kraljevstvu. Ugarska je vojska ondje odnijela pobjedu, Petar je poginuo, a da sve ne potone u zaborav, možemo zahvaliti tek historiografiji 19. stoljeća. No, ona je opet događaj preuveličala proglašavajući ga činjeničnim krajem hrvatske samostalnosti jer je puno bliže istini da se Hrvatsko Kraljevstvo raspalo samo od sebe. Knjiga se bavi i istraživanjem tko je uopće bio prvi kralj Hrvata, što ide usporedo sa samom etnogenezom Hrvata na ovim prostorima.

Poziv cara Heraklija

Poznato je da se hrvatsko ime prvi put javlja u darovnici kneza Trpimira I. koju većina povjesničara datira u 852. godinu iako je možda 12 godina starija. Metodološki je neispravno, navodi Budak, neko etničko ime pripisivati nekoj skupini ako to ne potvrđuju izvori pa bi već i to bilo dovoljno da ne govorimo o Hrvatima prije Trpimira ili barem ne znatno prije. Zašto prvi nije Borna? Kada franački anali počinju bilježiti prve vijesti o Dalmaciji, iz njih saznajemo da na prostoru koji je nakon Aachenskog mira 812. pripao carstvu Karla Velikog kao franački vazal vlada Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Titulu dux Dalmatiae atque Liburniae dodijelili su mu očito Franci u nastojanju da organiziraju svoju granicu prema onom dijelu Dalmacije koji je ostao u bizantskim rukama, a to su bili priobalni gradovi i otoci. No, za razliku od knezova koji se spominju u tim kneževinama, Ivan u Istri i Ljudevit u Donjoj Panoniji, Borna je imao i svoj gentilni/etnički identitet: on je bio i knez Gudučana, dux Guduscanorum, vjerojatno one skupine stanovnika koja je živjela uz rječicu Guduču, koja se naziva i Bribirštica, pritoku Krke. Tumačeći dalje događanja vezana uz Bornu, navodi se kako se on dokazuje u sukobu s Bizantom, zbog čega ga Franci potvrđuju za kneza Dalmacije i Liburnije, a onda on ostaje uz Franke i u sukobu s donjopanonskim knezom Ljudevitom. Bila je očito riječ o sposobnom vladaru koji je kontrolirao cijelu kneževinu, no Borna se ne spominje kao Hrvat, navodi povjesničar, pa to valjda i nije bio, nego je to postao tek naknadnom interpretacijom koju je zabilježio Konstantin Porfirogenet u vrijednom spisu “O upravljanju carstvom”. U desetljećima koja su slijedila dogodila se promjena koja je bila presudna za pokretanje hrvatske etnogeneze u Dalmaciji. Dinastija koja je nositelj hrvatskog identiteta javlja se s Mislavom ili tek s Trpimirom. Rasprave o tome kada se to točno dogodio dolazak Hrvata ili onih koji će se Hrvatima poslije znati uvijek su žustre i kontroverzne. Takvu raspravu nalazimo i u Budakovoj Hrvatskoj povijesti od 550. do 1100. Dva su tumačenja navoda – prvo, da su Hrvati u Dalmaciju došli na poziv cara Heraklija poslije 626. godine kako bi iz nje izbacili Avare koji su pokrajinu preoteli Romanima, odnosno Bizantincima. Druga verzija Heraklija, pak, uopće ne spominje, već inicijativu za doseljenje pripisuje samim Hrvatima. Po njoj su petero braće i dvije sestre poveli dio Hrvata iz njihove prapostojbine koja se nalazila negdje na području Češke ili južne Poljske do Dalmacije, gdje su zatekli Avare, koje su pobijedili. To se dogodilo na kraju 8. stoljeća. Kako je djelo Konstantina Porfirogeneta, na kojem se temelje ta tumačenja, nastalo u 10. stoljeću, i tu je potreban oprez jer ne znamo njegove izvore.

Tako se čini da je priča o doseljenju Hrvata pod vodstvom petero braće i dviju sestara imala isto izvorište s objašnjenjem podrijetla Bugara, kako ga donosi bizantski pisac Teofan. Slično je i s podrijetlom. Slavenska, iranska ili gotska teorija, koja je zapravo točna? Budak se priklanja slavenskoj teoriji za koju ima najviše dokaza. No, nema sigurnih dokaza da su Hrvati s ostalim Slavenima došli sa sjevera, nego je moguće da je bilo i – obrnuto.

Čeh došao iz Hrvatske?

I Konstantin spominje postojanje Velike Hrvatske u Češkoj i južnoj Poljskoj, pa se onda u istraživanjima ruskog povjesničara Aleksandra V. Majorova dokazuje postojanje i Stare Hrvatske u Karpatima na području današnje Ukrajine. Danas postoje i kraniometrijske analize nekih ljudskih ostataka iz grobalja u Hrvatskoj koje pokazuju sličnosti s istovrsnim pojedincima s nalazišta u Poljskoj, no uzorak za konačni zaključak još je premalen, kao što je premalo dokaza koji bi povezali materijalnu kulturu dva područja. Da je sve i više nego nesigurno, svjedoče i navodi iz češke Dalimilove kronike s početka 14. stoljeća u kojoj se tvrdi da je Čeh, rodonačelnik Čeha, došao iz Hrvatske. Nestorova kijevska Povijest minulih ljeta s početka 12. stoljeća ističe kako su svi Slaveni potekli s juga, iz krajeva oko Dunava u tadašnjoj Ugarskoj i Bugarskoj. Čini se da su Slaveni na jugu mislili da potječu sa sjevera i obrnuto. Na konačnu istinu morat ćemo još pričekati ili, što je vjerojatnije, nećemo je nikad doznati.


IZVOR kliknite ovdje

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here