IMOTSKI – “Svako dijete s teškoćama u razvoju ima pravo na posebnu skrb, naobrazbu i unapređivanje. Na taj način svakomu djetetu s teškoćama u razvoju treba se omogućiti najveća moguća mjera samostalnosti i socijalne integracije”, stoji u čl. 23. Konvencije o pravima djeteta.

Na žalost, za velik broj takve djece s prostora Imotske krajine ovo su tek mrtva slova na papiru. Ona traže konstantnu pomoć stručnjaka, logopeda, defektologa, a posebice fizioterapeuta. Imotska djeca odlaze na terapije u više od 100 km udaljeni Split.

{sidebar id=4} Odlazak u Split, govore nam majke, za djecu je težak i naporan, a dan je doslovno izgubljen. Da bi barem donekle ublažili muke ovih roditelja, potrudila se Udruga invalida Imotskog osiguravši jednog defektologa i logopeda za svoje članove. Gotovo svakodnevno 60-ak mališana polazi tretman dok ih još 25 strpljivo čeka slobodni termin.

Među njima je, na žalost, 33 s teškim tjelesnim oštećenjima koja traže sustavnu fizioterapeutsku pomoć, a koju mogu dobiti tek u Splitu. Potresne priče imotskih mališana oboljelih od Dawnova sindroma, celebralne paralize, malformacijskih sindroma zasigurno nikoga ne smiju ostaviti ravnodušnim.

– Umorna sam od priča i obećanja, tek pogled na mog Antu daje mi snage za svako novo jutro – dočekuje nas u Zmijavcima Anđelka Mrkonjić, majka 9-godišnjaka koji boluje od cerebralne paralize. – Ante, kaži teti zašto moraš vježbati.

– Da bih mogao hodati – sramežljivo odgovara dok sjedi pokraj svoje majke koja mu je u životu i majka i liječnica i fizioterapeutkinja.

A da bi mogao hodati, potrebne su svakodnevne, katkad i bolne vježbe koje ova hrabra majka u svom domu uz pomoć pomagala strpljivo provodi sa svojim sinom. Ante je dijete koje bi Rješenjem Ministarstva trebao pohađati specijalnu školu. Takve škole u Imotskome nema pa bi on trebao napustiti svoj topli dom.

– Žalila sam se na to Rješenje, ali odgovora nema. Ne želim se odvajati od djeteta. Njemu je, uz stručnu pomoć, potrebna i stalna briga, a tko mu može dati više ljubavi i strpljenja od njegovih roditeljač Ante nije pismo koje ću nekamo poslati pa kad mi ga vrate – tužno će, ali odlučno ova hrabra Imoćanka.

– Djeca u obiteljskom domu puno bolje surađuju nego kada idu u Split – kaže i Ðurđica Patrlj, majka teško bolesnog 5-godišnjeg Ivana Ante pitajući se je li Imotski doista na kraju svijeta, kako se čini.

Piše: Vedrana Bekavac Šuvar
Foto: Vedrana Bekavac Šuvar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here