Eho roditeljstva – pružiti djetetu samopouzdanje i emocionalnu sigurnost

RoditeljiČesto se u okviru neke neobavezne priče o današnjoj djeci, općenito o generaciji mladih, zna čuti rečenica „nije tako bilo kad sam ja bio dijete, znala su se pravila….“, a zaboravlja se, u tom trenutku i uopće, da su tadašnja djeca zapravo roditelji ove sadašnje djece. Ona nisu došla sa nekog drugog planeta.

Piše: Ana Karlović

Našim mislima i aktivnostima, kroz svaku ulogu koju obnašamo, doprinosimo promjenama u svijetu, no, najsnažniji i najdugoročniji utjecaj je kroz ulogu roditeljstva. Eho našeg roditeljstva se osjeća i kada sami više fizički nismo ovdje prisutni, jer djeca grade svoje živote i žive svoje roditeljstvo, na temeljima onoga što smo im gurali u njihove male drage glave, od prvog koraka i prve izgovorene riječi, pa sve dok su nas htjeli čuti.

Nevjerojatna je prilika koju dobijemo kroz ulogu roditeljstva. Isprepliću se tu privilegija i odgovornost, ali sa jednim jedinim ciljem da oko djeteta uspostavimo emocionalni štit, što bi mu trebalo pomoći da u životu zna vidjeti istinu, izdvojiti bitne stvari, da se osjeća sigurno, da njeguje zdravo samopoštovanje, da se ne boji emocija, da ne etiketira niti sudi…. , da jednostavno bude onaj koji jest, što je neprocjenjivo bogatstvo za cijeli život.

Ponekad pobrkamo prioritete, zaboravimo važnost roditeljstva i činjenicu da su djeca samo jednom djeca, pa se cijeli damo u neku drugu ulogu, a roditeljstvo obavljamo usput, konfuzno jer nemamo dovoljno vremena, postavljamo se kao kontrolori, vladari, a ne svjedoci i suučesnici dječjeg razvoja.

A kad nam je roditeljstvo primarna uloga, djecu ćemo bolje čuti, osjetiti njihove potrebe, razumjeti ih, pokazati im suosjećanje kad su ranjivi, jer u mnogim situacijama ni sami ne znaju što im se događa. Dozvolit ćemo im da se osjećaju kao čudo, iskra božje ljubavi, što zapravo i jesu, a mi sami ćemo se, radi spoznaje važnosti  doprinosa, osloboditi neželjenih emocija, krivnje, ljutnje i drugih frustracija, koje znaju tinjati u nama kao posljedica nemoći i krivog usmjerenja. 

Kad ih čujemo i osjećamo njihovu potrebu, stvaramo savez roditelj i dijete, pa se zajedno lakše nadiđu oni dani, koji su sastavni dio dječjeg razvoja, kad bude toliko prkosa da nam se kosa diže na glavi, pa odjednom više nemamo strpljenja, a naš ton i stav postane krut, učini nam se da više nemamo ni toliko ljubavi, a po glavi nam se počnu motati čudne kvalifikacije vlastitog djeteta i jedva primjetno nam prođe misao „kako je moje dijete tako loše“.

A znamo snagu misli! Ona se osjeća i u skladu s njom ćemo ispred sebe imati baš to što mislimo, baš takvo dijete. Još gore je ako takvu misao dijelimo i s drugima oko nas, pa se i oni pridruže takvim razmišljanjima. A sve zbog neke benigne sitnice kada nas dijete nije poslušalo i učinilo upravo ono što smo baš tada željeli da učini. 
Nema loše djece. Ono što mi tumačimo kao dječji inat je vapaj za pomoć. Možda mu je, u tom trenutku, potrebna samostalnost, pažnja, prihvaćanje, uvažavanje, nešto što svi trebamo bar povremeno, jer svi želim biti shvaćeni i voljeni, čak dragocjeni.

Nije važno znati sve o podizanju savršene djece, važno je znati kako ih ohrabriti da budu sretni i uspješni i da donose prave odluke … Čak i ako im ponašanje nije na zavidnoj visini, održati povjerenje i linije komunikacije uvijek otvorene.

Naučiti ih samopoštovanju, bitan sastojak razvoja. Ne dozvoliti da itko posije zrno sumnje što bi ga natjeralo da povjeruje da je manjkavo, nedopadljivo ili kako god nesavršeno.

Na sve načine pokazati i dokazati da je roditeljska ljubav bezuvjetna, da čak i onda kada roditelj ne odobrava neki čin i ponašanje djeteta, to ne utječe na njegovu ljubav. 

Dijete zna kad napravi neki propust ili kakvu god grešku i sigurno se osjeća loše, jer je iznevjerio sebe i mnoge druge drage mu ljude. S toga, roditelj ne bi trebao stalno ukazivati na učinjeni propust, nego ga ohrabriti u onome što dobro radi, njegovati mu samopouzdanje i vjeru u njegove sposobnosti, stalno mu ukazivati na vrijedne osobine koje ima, na jedinstvenost talenata i svih darova koji svako dijete čine posebnim. Naučiti ga suosjećanju i zahvalnosti za sve blagoslove, jer svijet je beskrajan izvor bogatstva za one koji vjeruju u sebe i svoje sposobnosti.

Roditelj je kroz roditeljstvo vječni student, jer svako dijete je jedinstveno, sa jedinstvenim osobinama i traži jedinstveni pristup. Nažalost, dijete ne dolazi na svijet s uputama, gdje korak po korak možemo naučiti kako ga podići, osigurati mu da postane sretno, dobro prilagođeno i uspješno.

Bez bezgranične i bezuvjetne ljubavi, bilo bi nemoguće nositi se sa ovom zadaćom, a pogotovo što roditelj zna da će na osnovu njegovih misli, radnji i sugestija, djeca zauvijek oblikovati svoje postupke i svoj pristup životu. Energija, ljubav i prihvaćanje koje roditelji neštedimice dijele, su alati uz koje će djeca rasti i razvijati se u sretne i samouvjerene odrasle osobe sa zavidnom razinom empatije i visokim samopoštovanjem.

I tako prolazi vrijeme i odjednom ispred nas stoji odrastao čovjek, kojemu je život namijenio mnoga iskustva. Dobra ili loša, nije bitno, bitno je da je uz nas stekao samopoštovanje i da zna nositi ono što mu život servira. I bude nam drago kad se uvjerimo da je spreman uhvatiti se u koštac. I što god smo stariji bliže nam je shvaćanje da se najviše isplati ulagati u djecu. Taj ulog s godinama samo dobiva na vrijednosti.

Provedimo dan u slozi i razumijevanju sa našom djecom. Zahvalni za njihovo postojanje, recimo „volim te“, bez obzira koliko su stari.

Neka nam bude čudesno lijep dan!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.