gaudijev_kljuc_050511 ”Gaudijev ključ” (Fraktura, 2011.) roman je nastao u koprodukciji Martina i Carranze, dvojice suvremenih španjolskih pisaca. Neki književni teoretičari smatraju kako je književna koprodukcija tek neuspio eksperiment renomiranih izdavačkih kuća. Naime, nije neobično da se, primjerice, prilikom pisanja autobiografija, uz onoga čiji se život tematizira, na naslovnici nalazi i još jedno ime, uz koje je vezana stereotipna formulacija ”u suradnji sa…”. E, baš ta formulacija otkriva identitet onoga koji je i pisao nečiju biografiju, a zvučno ime i pripadajući životni ciklus samo su mamac za književnu publiku gladnu autobiografskih pikanterija ili detalja iz nečijeg života koji bi mogli biti zanimljivi širem krugu čitateljstva. Sličnu su formulaciju izdavačke kuće nastojale primijeniti u koprodukcijskim izdanjima dva ili više autora, ali, u odnosu na slično stvaralaštvo u području autobiografskih izdanja, uspjeh je bio minimalan ili ga uopće nije bilo. Više je razloga tome, a kao jedan od najčešćih spominje se različitost stilova koja je remetila harmoniju djela i koja je utjecala na čitanje. To i ne čudi posebno ako se zna da je stil pisanja ona temeljna esencija koja čini razliku od autora do autora. Sasvim je jasno da se u takvoj koprodukciji mogu naći i autori s tako različitim stilovima pisanja da su stvari jednostavno nespojive i da čitava kompozicija djela zbog toga gubi na kvaliteti, što u konačnici osjeća i čitatelj. U ovom slučaju, čitatelj ne treba od toga strahovati budući je tek izvježbanom oku primjetno koje je dijelove romana pisao Martin, a koje Carranza. S te strane, ne bi trebalo biti nikakvih problema.

 

Europski pokušaj ”Da Vincijeva koda”. Tako bi se ukratko, jednom rečenicom, mogao opisati Gaudijev ključ. Podsjetimo se: u Da Vincijevu kodu Dana Browna, radnja romana počinje ubojstvom znamenitog pariškog kustosa Jasquesa Sauniera, a njegove tajne šifrirane poruke mora odgonetnuti njegova unuka Sophie Neveu. U radnju su uključeni i tajna društva, Sionski priorij, a sve to kroz povijesnu borbu dobra i zla. Nevjerojatno slična radnja odvija se i u romanu Gaudijev ključ. Sličnost je toliko očita da možemo govoriti kako se tu ne radi o slučajnosti, iako priznajemo tezu kako je teško biti originalan. Tako u Gaudijevom ključu imamo: ubojstvo djeda koji je ostavio šifrirane poruke rješava unuka; tajna društva; veza s povijesnim, stvarnim osobama, a sličnost s Da Vincijevim kodom toliko je frapantna da Juan i njegova unuka Maria, u trenucima njenog djetinjstva, rješavaju misaone vježbe koje uključuju logiku, a koje su gotovo identične u oba romana! Radnja je dinamična i odvija se u Barceloni s povremenim opisima pojedinih dijelova grada, u čemu prednjači Carranza. U radnju je uklopljena arhitektura poznatog španjolskog arhitekta Antonija Gaudija, čija slava ne jenjava ni danas, ponajviše zbog mistike koja okružuje sva njegova djela. Svakome, tko je bar jednom vidio njegova djela ili njihove reprodukcije, jasno je o čemu govorimo. Možda i najpoznatije Gaudijevo djelo je ono u kojem se, dijelom, odvija i radnja ovog romana, a to je La Sagrada Familia (Sveta obitelj). Bez obzira što je to djelo nedovršeno smatra se, s punim pravom, jednim od zaštitnih znakova Barcelone. To impresivno zdanje dovoljno je samo jednom vidjeti kako bi se shvatila istinitost takvih kategorizacija.

Čitko, nepretenciozno djelo, bez ikakve originalnosti, ali dovoljno dobro svakome tko ne traži više. Najveća zamjerka romana? Spisateljska koprodukcija? Ne. Pretjerana sličnost sa Da Vincijevim kodom? Ne. Oba ta razloga mogu imati i svoje protuargumente. Najveća zamjerka romana je font, veličina slova. Slova su toliko sitna da ovaj roman zasigurno ne biste dva puta pročitali, ni da se godinama nalazi na prestižnim listama najprodavanijih romana u svijetu. A kamoli ovako…

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here