Felgaške kronike by Boško Jović: Drugo poglavlje – “U školskim klupama…“

felgeMnogo se toga od tada promijenilo. Konj više nije živ, miš je krepao od predoziranja nakon što je pokušao oboriti rekord u količini konzumiranih ecstasyja u jednom danu koji je držala Milova, krava iz susjedstva (ipak je 347 čarobnih tabletica bilo previše). Mišu su na pogreb došli svi narkomani u selu, a oproštajni govor je držao Jurin paun, kojemu su se svi u selu rugali jer mu je perje lažno. Naime, znalo se da mu je pravo davno otpalo jer je imao AIDS. On je stalno tvrdio da je AIDS dobio putem seksa, čak je za sebe govorio da je znao spavati sa po 6 paunica odjednom, a zatim ići do drugog kokošinjca, i tako cijeli dan. Međutim, svi su znali da je to bilo zato što je stalno koristio igle drugih seoskih narkomana.

(Ovdje možete pročitati prvi dio: Flegaške kronike: …u početku bijaše felga…)

Ali, da se vratimo na priču… Ta “SPUŠĆANA STODVAJSTRICA”, taj njen zvuk mi se uvukao u glavu za sva vremena. I dan danas, kad god vidim MANGU (riječ preuzeta iz felgaškog rječnika kojeg je napisao dr.mr.sc.prof. Felgan Spojlerić, dipl. ing., tada dekan Felgaškog fakulteta u Posušju), uhvati me nostalgija za onim jutrom kad sam prvi put vidio MANGU “KAKO GA LOŽI” (izraz iz istog rječnika, označava naglo dodavanje gasa i forsiranje motora kako bi izmamio koji usklik oduševljenja svoje ekipe).

Tijekom godina nakon tog, za moj život važnog događaja, pokušavao sam postati felgaš, ali bezuspješno. S godinama sam se nekako udaljio od svih tih stvari, od mirisa benzina, zvuka moćnog auta koji žudi za brzinom, ali i od povremenih vrištanja mladih djevojaka za nama koji smo znali da, što se tiče brzina, brzo jednostavno nije dovoljno. Uvijek je moglo i moralo biti brže. Zato sam se posebno obradovao odlasku na jedan moto skup, jer se tamo uvijek zna naći pokoji biker koji voli brzinu kao što sam je ja nekada volio. Došavši tamo, ostao sam razočaran. Samo se pilo, a nikoga nije bilo briga što je taj skup posvećen motorima, a ne pivi. Pa zašto nisu otišli na Oktoberfest, ako im je već do opijanja razvodnjenom pivom. Ali, ono što se dogodilo oko 10 navečer vratilo me na stare staze. Nakon što je konzumirao dovoljnu količinu opojnih sredstava, jedna lola ustade sa šanka, ode do jednog od motora, upali ga i počne paliti gume, i to tako da je djelovalo nestvarno. Mislio sam da je jedina osoba koja tako može paliti gume jedan moj susjed, kojega neću imenovati, da mu ne bi počeli stizati na vrata ljudi koji, nakon što pročitaju moju priču, odluče živjeti felgaškim životom, te od njega budu željeli tražiti instrukcije. To paljenje guma me vratilo 12-13 godina unatrag kad sam prvi put vidio kako se pale gume. Prišao sam mu pun poštovanja te ga upitao: “Mogu li i ja pokušati tako zapaliti gume?”, a kad mi je rekao da nema problema, mojoj sreći nije bilo kraja. Sjeo sam na njegov motor, ubacio u brzinu, dodavao sam lagano gas da osjetim kako je to ponovo držati moćnu mašinu u rukama. Ali, dogodilo se nešto neočekivano. Ruka koja mi je držala kvačilo poskliznula je tako da sam zajedno s motorom završio u obližnjem jezeru. Ja sam se nekako izvukao, ali motoru nije bilo spasa. Njegov vlasnik je počeo plakati za svojim ljubimcem, a ja sam se zakleo da više nikad neću sjesti za neku VRLO JAKU PILU.

I to sam mislio neko vrijeme, sve dok jednog dana poštar nije pozvonio na vrata. Otvorio sam, a on mi je bez riječi predao kuvertu na kojoj je pisalo samo:”F.U.M.Z.U.B. Posušje”. Gledao me pogledom punim poštovanja, a meni ništa nije bilo jasno. Nakon što sam otvorio kuvertu, vidio sam da u njoj ima samo jedan papir. Mislio sam da je možda sa suda jer sam očekivao poziv zbog one trave koja je netragom nestala iz moje sobe, ali nakon što sam vidio od koga je, srce mi je gotovo stalo. Na papiru je pisalo ovo:

FELGAŠKO UDRUŽENJE MLADIH ZALJUBLJENIKA U BRZINU “POSUŠJE”
“Poziva se Boško Jović da dođe u Posušje u subotu u 08:00 ujutro na Felgaški fakultet, soba 123, i upiše tečaj “Felge”. Adresa je naravno, stroga tajna.

Moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen. Kao prvo, policija ipak nije našla travu, nego ju je moj brat popušio, baš kao što sam i pretpostavljao. Odahnuo sam… Naravno da sam želio naučiti što više o felgama, o motorima, o spojlerima… Ipak sam ono jutro odlučio da ću tome posvetiti svoj život. Moj otac, naravno, nije baš bio sretan zbog toga, ali to je bilo jače od njega. Došao sam na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme i iznenadio se koliko mladih ljudi dijeli moje snove. Nakon što sam upisao tečaj, otišao sam kući odmoriti se, jer je u ponedjeljak bilo prvo predavanje. Od uzbuđenja u nedjelju navečer gotovo nisam spavao.

U ponedjeljak ujutro u 08:00 sam bio u učionici sa drugim kandidatima koji su čekali dekanov pozdravni govor. Bilo je tu mnogo poznatih lica: Felga Man iz Gruda, The Felga Boy iz Posušja, Felgan iz Širokog Brijega, Felga Twins iz Mostara i mnogi drugi. Napokon je ušao dr.mr.sc.prof. Felgan Spojlerić, dipl. ing. Oštrim okom nas je sve promotrio i započeo svoj govor o tome kako je i on nekad bio kao mi, kako je jednom kao dijete vidio nekog felgaša koji ga je ložio, te kako mu je drago da sad i u Posušju ima mjesto gdje se može naučiti sve što jedan moderni felgaš treba znati o svojim felgama. Iako je taj lik koji je oduševio našeg dekana vozio Ford T-model (naime, dekan je bio jako star), dekan je znao prepoznati svoj životni poziv. Rekao je da smo mi ‘odabrani’. Upijajući njegove riječi, ja i ostali kandidati međusobno smo se gledali i divili se njegovim riječima, a pogotovo načinu govora. Prave riječi je izgovarao na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Držao se dostojanstveno, tako da se na prvi pogled vidjelo da s pravom nosi titulu najvećeg felgaša u Hercegovini. Nakon tog uvodnog predavanja je uslijedila kratka pauza do 10:00, kada je trebao početi prvi kolegij, Vrste i oblici felgi. U pauzi mi je prišao The Felga Boy i ispričao mi kako je došao danas na fakultet. Vjerujem da su njegove riječi bile ove: “Kod Divne mu dan treću, bokan ga, vrlo ga bokan na drugu stranu pa ga rastegnem do 5 ipo, pa mu dam višu. A ono gume zvižđe vrlo. ” Naravno, mislio sam da nikad neću moći tako pričati, ali se to s vremenom nauči. Neki obični ljudi nikad neće shvatiti taj način govora, koji sam slušao ponedjeljkom od 12:00 do 13:45, a kolegij je nosio naziv Književni felgaški jezik. Tu sam bio najperspektivniji kandidat, a kad bih počeo pričati s profesorom na Književnom felgaškom jeziku, ostali su samo govorili: “Nu nu…”. Nakon toga sata obično su mi govorili da pričam felgaški “vrlo”. Sutra se održavao sat Anatomija felge. Tu smo učili o dimenzijama, o sastavu, veličini i mnogim drugim stvarima koje jedan felgaš mora znati o svojim felgama…

I tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, tečaj se bližio kraju. Bio sam vrlo sretan što sam sve to naučio te sam jedva čekao ispite kako bih mogao provjeriti svoje znanje. Nisam bio prestrašen.. Kad su napokon došli ispiti, uopće nisam učio. Znao sam da sve znam…
Nastavak slijedi…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.