Felgaške kronike by Boško Jović: Treće poglavlje – “…bilo jednom u Posušju…“

motor_140411Što reći na ovo? Kojim riječima izraziti svoju sreću? Sve same petice… Zar sam očekivao nešto manje?Na kraju tečaja, moj je indeks izgledao ovako:

Vrste i oblici felgi………………5

Književni felgaški jezik……….5

Anatomija felge………………..5

Kako do prave felge?…………5

Felgaš – praksa…………………5

Pohvala dekana

Što reći na ovo? Kojim riječima izraziti svoju sreću? Sve same petice… Zar sam očekivao nešto manje?

Naravno da ne! Nisam li ja bio taj koji je onog jutra, vidjevši spušćanu stodvajstricu donio odluku koja će mi zauvijek promijeniti život? Marljivost, upornost i sati učenja o felgama su mi upravo donijeli ovakve rezultate. No nemojte dragi čitatelji pomisliti da se taj semestar samo učilo… Bilo je tu svakakvih zgoda, nezgoda, pa čak i zgoda u nezgodama.

Jednom je prilikom moj kolega po felgi, The Felga Boy iz Posušja, dobio zadatak da kod Divne ‘uđe bokom’ 90 km/h iz pravca Širokog Brijega, te da ga ‘boka livo’ prema Grudama. Promet je bio zaustavljen, a i da nije, ljudi bi stali, jer su nam se svi u to doba divili. Svi su htjeli biti kao mi, na tom fakultetu, ali mjesta je bilo samo za one odabrane. Samo su gledali kako ‘ulazimo bokom’ kod Divne, i nisu mogli reći ni riječi. Ne znam da li je za to bila odgovorna ljubomora na nas, ili jednostavno divljenje, ali nitko nije mogao reći ni riječi. No, da se vratimo na priču…

The Felga Boy je trebao ‘ući bokom livo’ pod kutom od nekih 105 stupnjeva. Međutim, nije shvatio da mu je dekan postavio klopku. Kako je bilo jako hladno, čak koji stupanj ispod nule, naš je dobri dekan želio nama ostalima preostalima prirediti malo komedije, te je noć prije prolio nekoliko ‘maštela’ vode po cesti, tako da se po noći na mjestu na kojem je kolega trebao ‘ući bokom’ stvorio led. Kolega je, naravno, bio siguran da to može izvesti. To je izveo najmanje 509 puta. Pun samopouzdanja vozio je od Sambe prema Divni, a dekan je nas ostale gurkao laktom i govorio: “Gledajte budale, ala je glup.“ Čak su i gledatelji shvatili u čemu je stvar te su se već lagano smiješili.

Postigavši predviđenu brzinu, The Felga Boy je došao do kobnog mjesta, okrenuo volan u traženom smjeru, i kada se auto nalazilo poprijeko nasred ceste, naišlo je na led. U sljedećem trenutku auto je poletjelo zrakom, okrećući se oko 5 osiju. Ovdje moram napomenuti da većina ljudi zna za 3 osi, ali kad jednom dođete na Felgaški fakultet, uvidite pravu istinu o nekim stvarima, tako da danas odgovorno tvrdim da broj osiju ovisi o vrsti felge i brzini vozila, a može iznositi do 17.

Automobil je sletio tek nakon 21 metra, a zatim se odsklizao još 50-ak metara u polje. Kolega je završio sa slomljenom lijevom rukom, 2 rebra, obje noge, sa izbijena 4 zuba, potresom mozga, nagnječenom kralježnicom i herpesom. A jesmo se smijali!!!

Dekan nije bio zadovoljan… Auto se nije okrenulo oko predviđenih 9 osiju, te je, nakon što je došao do kolege, počeo bacati po njemu sve što mu se našlo pod rukom, od grana po polju do jednog starog akumulatora kojeg je netko tu ostavio. Zatim ga je poslao da istrči 6 kilometara jer je to tako loše izveo. Mi smo naravno sve to gledali umirući od smijeha. Koliko čovjek mora voljeti te felge da sa herpesom trči 6 kilometara… Stvarno mu se moraš diviti!

A jednom smo prilikom kolegu zaključali u upaljen auto, te provukli cijev od auspuha do jedva otvorenog prozora. Koji nas je smijeh uhvatio dok smo gledali kako se guši… I njemu je bilo smiješno dok se nije onesvijestio. Bilo mu je jako drago što smo baš njega izabrali kao predmet naše šale.

Ako ste se ikad vozili Posušjem, sigurno ste primijetili zgradu iza hotela kojoj fali prednji zid… Kolega Felgan se kladio s dekanom po 3 vreće kukuruza da će uspjeti probiti zid sa svojom ‘kockom’ vozeći u rikverc. Kako je dekan sadio kukuruz, nije mu bilo teško odvojiti 3 vreće da se svi malo nasmijemo. Znao je da je zgrada loše građena te da bi zid pao da netko baci kamen na njega. Zato mu je dekan postavio uvjet: da mora spustiti krov na ‘kocki’. Zar ste mislili da pravi felgaši voze auto kojem se ne može spustiti krov?? Kolega je pristao, ali pod uvjetom da povise okladu na 5 vreća, čisto da bude zanimljivije. Kad se zaletio u zid, cijeli gornji kat se srušio na njegovu glavu. Nakon što se probudio iz trotjedne kome, iz ponosa nije htio uzeti kukuruz. „Pravi se felgaš ne bi onesvijestio“, rekao je…

Ah, ti felgaši, reći će netko. Međutim, mi smo znali da smo mi odabrani, da smo mi ti na kojima počiva budućnost felgaštva. Znali smo da moramo dati 80% od sebe ako želimo biti najbolji. Naime, u Posušju je maksimum kod običnih ljudi 33,7%.

A cure su za nama vrištale. Kako smo se uvijek držali skupa, znalo se dogoditi da nam priđe mnoštvo mladih djevojaka želeći nas samo sve vidjeti na jednom mjestu. Slikanje je, naravno, bilo zabranjeno.

Čak nam ni policija nije smjela ništa. Znali smo viđati kako prebijaju ljude koji vode 56 km/h u zoni gdje je ograničenje 60, samo zato što su skoro vozili više nego što je dopušteno, a mi smo mogli pregaziti čovjeka, a policajac bi se samo želio slikati sa nama. Ni njima to nije bilo dopušteno, pa bi se na kraju policajac nama ispričavao, a čovjeka kojeg smo pregazili bi, ako nije bio mrtav, izudarao pendrekom vičući da pazi kad ide felgaš. I taj bi nam još morao platiti popravak auta. Kako smo svi jedva čekali da razbijemo auto, samo da ga možemo popraviti, u to doba su okolne bolnice bile pune. Imali smo i mnogo sponzora, ali ipak, nije svatko mogao biti sponzor. I za to ste morali biti odabrani. Ipak, uz sav taj novac koji smo imali, opijanje po najelitnijim kafićima je bilo besplatno, jer su nas svi željeli vidjeti baš u svome kafiću, tako da nam nisu dopuštali da plaćamo pića.

Kasnije su se nažalost vremena promijenila. Felgaš više nije mogao ni pregaziti pješaka, a da ne dobije neki novac. Umjesto novca bi samo dobio ruku od policajca koji se više nije želio ni slikati s njim. Cure su prestale vrištati, telefoni su prestali zvoniti. Felgaški se život promijenio iz temelja. Zato mi je bilo žao mladih felgaša koji su upisivali tečaj u godinama nakon mene. Svi su oni voljeli taj život jednako kao i mi, ali nisu imali ni približno dobre mogućnosti. Kao njihov nastavnik, mogao sam samo žaliti za prošlim vremenima, kada je biti felgaš značilo nešto, a tada ništa. Zato sam inicirao prosvjed, koji se s vremenom pretvorio u pravi pokret, da bi na kraju prerastao u veliki rat, o kojem se piše u knjigama pod nazivom „Prvi felgaški rat“, o kojem ću vam propovijedati u sljedećem nastavku…

 

Nastavak slijedi…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.