Imotski Mercedes 123FELGAŠKE KRONIKE 1. DIO Još se sjećam jednog ranog ljetnog jutra. Iako tada to nisam mogao ni zamisliti, to je jutro obilježilo moj cijeli budući život. Imao sam 5 godina. Probudio sam se i odmah sam znao da će taj dan biti po nečemu poseban.

Bilo je neobično hladno za to godišnje doba,  pas nije lajao, ptice se nisu čule, miševi su lovili mačke, a ne mačke miševe, što sam inače navikao s užitkom promatrati. Čak je i stari konj nekako nemirno frktao u štali, a obično bi se u to vrijeme još trijeznio od sinoćnje pijanke u obližnjoj birtiji. Za njega se smatralo da je najbolji kartaš u cijeloj krajini i, iako je već bio u poodmakloj dobi, mogao je popiti više od svih starih i iskusnih pijanaca u selu.

Ali, da se vratimo na priču, nakon buđenja sam po običaju popio čašu mlijeka i sjeo ispred kuće promatrati tu neobičnu igru miša i mačke. Miš se sve više približavao jadnoj mački, koja je po svemu sudeći znala da joj se uskoro bliži kraj. Teško je disala i ja sam pomislio nije li to možda od one droge koju je ukrala noćas od krave. Kad malo bolje razmislim, bilo mi je nekako čudno što mačka bježi od miša, a ne miš od mačke, ali se mačka vjerojatno nagutala ecstasy-a pa je umislila nije li to pas, a ne mali, bezazleni miš.

Odjednom, kao da se vrijeme zaustavilo. Neka neobična grmljavina se približavala prema meni iz smjera Jovića mosta. Pogledao sam u nebo, nije bilo aviona, a kako je nebo bilo bez oblaka, oštroumno sam zaključio da to sigurno nije zbog gromova koji su karakteristični za oblačno vrijeme i pljuskove. Sunce se podizalo sve više i više iznad Bilobriga. Već je bilo iznad Vukića kuće, kad odjednom ta grmljavina poprimi drugačiji zvuk. Kako je bila konstantna, mogao sam sa sigurnošću utvrditi da nije od dinamita u kamenolomu na obližnjem brdu. Dosta je često mijenjala zvuk. Prvo je bila jako duboka, pa odjednom visoka, pa opet duboka, i tako stalno. U tom trenutku sam ustvrdio da to nije zvuk pjesme lokalnih pijanaca koji se vraćaju iz obližnje birtije na doručak, a onda opet u birtiju. Ionako u onom stanju nisu bili sposobni pjevati.

Svijetleća kockica na 4 kotača

bmw_kockaKad je grmljavina postala jako bučna, čuo sam neki visoki, nepravilni, škripavi zvuk iz smjera Darine gostionice. A onda opet. Bio sam skamenjen. Nisam mogao dokučiti što to proizvodi ove čudne zvukove. To me jednostavno fasciniralo, ali ujedno i izluđivalo. Nisam se obazirao na očajničke dozive mačke koju je miš već polako hvatao prednjim kandžama. Nisam ovo nipošto htio propustiti. Nakon par trenutaka, neka svijetleća kutija izviri iza Evića kuće i nastavi prema kući Mije Jozina.

Nakon njegove kuće, nastavi dalje prema kraju sela, a zatim njen zvuk nestade negdje poslije Škarpe, a ja sam u onih nekoliko trenutaka prepoznao 4 kotača i bijelu kutiju iznad njih. Iako sam je gledao svega par sekundi, mogao sam sa sigurnošću zaključiti da se radi o automobilu. Ali ne onakvom kakav vozi moj otac. Ovo je bilo nešto vanzemaljsko, bar sam tako tada mislio. Od tog trenutka sam znao da je to ono čemu ću posvetiti svoj život, da je to ono što me ispunjava, možda čak i više nego napušavanje s našom kravom, od koje ionako nisi mogao doći do dima.

Iz smjera gdje je automobil otišao začuo sam neku galamu, pa sam pošao prema tamo. Nakon nekoliko minuta oštrog hoda, stigao sam u žbunje koje se nalazilo uz cestu. Preko puta mene se nalazio jedan susjed, koji je beštimao na taj automobil. Pitao ga je zašto je probudio njegovu kćer. Pogledao sam prema susjedu, koji je zvao svoju ženu da izađe iz kuće. Kako sam bio najveći majstor igre skrivača u Jovićima, vještim i nečujnim korakom sam se prišuljao u njihovu neposrednu blizinu. Možda od njih čujem što je to što me tako fasciniralo.

FELGAŠKE KRONIKE: SPUŠĆANA STODVAJSTRICA, ŠESTAK, JEDAN DEVET

Njih su dvoje komentirali, a ja sam razumio svega par riječi, koje će mi ostati urezane u pamćenje do kraja života: “SPUŠĆANA STODVAJSTRICA, ŠESTAK, JEDAN DEVET“. Upita susjed svoju suprugu koje su bile “FELGE“, a ona ga udari svojim pastirskim štapom po leđima i reče:“ĐA T ODNJO, PUSTI VELGE, SKUPI OVCE ŠTO JI ONA BEŠTIJA OTRA“. Na brzinu sam bacio pogled uokolo i vidio susjedove ovce po cilom Bilobrigu. Kako mi se nije dalo pomagati u skupljanju ovaca, pohitao sam doma.

Došavši kući, upitah oca što upravo prođe ispred naše kuće. Odgovor koji sam dobio nikad neću zaboraviti. Otpijajući gutljaj rakije, gledajući u daljinu, kao da se pribojavao dana kada ću mu doći s tim pitanjem. Odgovori mi jednom rječju: “FELGAŠ“. Ostao sam skamenjen. Ta je riječ ostavila na mene neobjašnjiv učinak. Samo sam tiho za njim ponovio: “FELGAŠ“. Rekao sam mu da i ja želim postati “FELGAŠ“, a on se samo nasmiješi, potapša me po leđima, opali mi 2 šamara i reče: “NIJE TO ZA TEBE, MAJMUNE JEDAN“. Odoh u svoju sobu plačući, što od boli koju su mi prouzročili šamari, što od sreće što sam našao svoj životni poziv.

Mučilo me par stvari. Prvo: Kako STODVAJSTRICA može biti SPUŠĆANA. Kako sam tada bio skromnog znanja, za mene je STODVAJSTRI bio obični broj. Kako onda broj može biti SPUŠĆAN?? Ipak sam oštroumnim razmišljanjem došao do zaključka nije li to broj koji je napisan na dnu stranice, pa ga ljudi zovu “SPUŠĆAN“, a kako je moj susjed u to doba bio priznati filozof koji je u svemu mogao parirati najvećim umovima Vinjana Gornjih, nisam sumnjao u vjerodostojnost njegove izjave. Nadalje, “JEDAN DEVET“.

FELGAŠKE KRONIKE Ptice su ponovo cvrkutale, pas je lajao, konj je ležao mrtav pijan

Pomislih kako susjed nema neko opširno znanje iz matematike te je sigurno mislio reći “DEVETNAEST“. Ali ako je mislio “JEDAN PLUS DEVET“, tada je to moglo značiti “DESET“. Kako nakon nekog vremena nisam došao do zaključka što je mislio reći, sjetih se riječi “ŠESTAK“. Možda je mislio na kalibar patrone za lovačku pušku, možda je mislio na nekog osnovnoškolca, ali sam ga prozreo. Naime, krivo se izrazio te je umjesto “ŠESTAŠ“ upotrijebio riječ “ŠESTAK“.

Zaključio sam da je mislio na ovo drugo, jer mi se nije činilo logičnim da puška ima veze sa automobilom. Odlučio sam se malo odmoriti niti ne sluteći koliko sam pogriješio. I tako sam nakon nekog vremena izašao iz kuće. Ptice su ponovo cvrkutale, pas je lajao, konj je ležao mrtav pijan i sunce je bilo visoko na nebu, a ja sam sjeo ispred svoje kuće na ono isto mjesto i, gledajući kako miš peče mačku na roštilju, razmišljao o doživljenom iskustvu. Kad malo bolje razmislim, sigurno je i miš bio na nekom tripu kad se usudio loviti mačku po našem dvorištu. Uživao sam dalje u suncu i razmišljao o “SPUŠĆANOJ STODVAJSTRICI“…

FELGAŠKE KRONIKE: Nastavlja se…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here