Da je na ovom svitu Pere Škoro, reka’ bi, „to je bilo ne-mo-gu-će,  ali… ali, ipak se dogodilo“, a da je Stipe Ujević još uvik na zemaljskim, a ne na nebeskim travnjacima dodao bi, „uz spektakularne pobjede, sine dragi, postadoše prvaci“.

Bilo je to sezone 2012/2013. Kadeti NK Imotskog, osvojili puno i još malo više od toga. ‘Ko se nada’.

Pa kaže. Osvajači Županijskog Kupa Splitsko-dalmatinske županije, prvaci Dalmacije u doigravanju, izboren plasman u 1. HNL kadeta, a na današnji dan 2013. godine i prvaci  Hrvatske u doigravanju.

O senzaciji iz Gospinog doca, malo smo se raspitali povodom godišnjice velikog uspjeha  i razgovarali s nogometašem te slavne generacije Marinom Alilovićem i trenerom Mariom Kujundžićem.

Šta bi bilo da su se naspavali

Sedam godina je prošlo otkako se osamnaest imotskih momaka svakodnevno okupljalo na malom igralištu na Partizanu pod budnim okom i paskom trenera Kujundžića.  Školski, generacije i nogometne pajde,  satrali su sve živo.

„A nije uvik bilo zgodno“, tvrdi Marin, „valjalo je ić’ u školu, izlazit’ i trenirat’.

Najdraža anegdota generacije, s torbama i opremom u noćni klub, a zorom, iz vanka se priobut’ u kopačke i na utakmicu – izbit’ Hajduka s 2:0“.

Generacija je to mladih imotskih nogometaša koji su imali srce u nogama, a u srcu nogometnu vatru. Na godišnjicu atrakcije iz 2013. godine, kada su postali prvaci Hrvatske, rado se prisjećaju sezone u kojoj su nadmašili sva očekivanja i pokazali da se može itekako i to baš onda kad svi misle da nema šanse.

A ova generacija nije propustila niti jednu.

Imotska nogometna tvornica

Mario Kujundžić i dalje s velikim uzbuđenjem govori o tim sretnim i spretnim danima imotskog nogometa – odmah u startu beskompromisno: „Najveći nogometni momčadski  uspjeh Imotske krajine“.

I sto posto je u pravu. Premda uvjeti nisu bili baš za poželit’, momci jesu. Uz entuzijazam i stručno vodstvo, ova generacija kadeta bila je prava tvornica budućih nogometnih divova. Pa i sad, kaže nam Mario, puno tih momaka se profesionalno nastavilo baviti nogometom i rasuli su se po europskim i svjetskim  nogometnim terenima.

„Po momke su dolazili iz Hajduka i Dinama, a jednom je trener Lokomotive zatražio kontakte svih kadeta! Reka sam mu onda: „Pa ne moreš mi ih sve odvest’!“

Prisjeća se Mario i utakmice s Dinamom koji su bili u to vrime svjetski prvaci u toj kategoriji: „Mislili smo da će nas satrat’.  I jesu pobijedili, ali ni naš otpor nije bio za bacit’. Ali ono što je bilo posebno fascinantno jest da je na Gospin dolac došlo tisuću ljudi i navijača s bengalkama gledati dečke koji nikad do tada nisu igrali pred tolikom publikom. Tribala im je ura da dođu sebi i uopće proigraju. Senzacija.“

Uspjeh, a šta sad?

Bilo je nestvarno i nije se moglo nastaviti, veliki rezultati se ne mogu održati sami od sebe, unatoč ushitu, talentu i fenomenu. Premda su se kadeti na čelu s Mariom i iduću godinu borili i uspješno održavali u ligi, klupski uvjeti nisu bili dovoljni za jačanje i kontinuitet ekipe pa je senzacija s Modrog jezera lagano posustala, a momci su proigrali na nekom drugom, zelenijem mistu.

No kažu, nije ostao gorak okus – samo osjećaj da se može i da ta generacija nije postojala uzalud. Svake godine se ekipa okuplja početkom srpnja na druženju, a njihove nogometne i životne veze i dalje su jake.

Čekamo nove momke iz Gospina doca i novu generaciju da stane uz bok ovoj. Nove senzacije i nove atrakcije u novom vrimenu, ali na starom mistu.

Ova je ekipa dala sve šta se moglo dat’. Primjer, srce i još kap više.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here