Fra Vinko Prlić, promicatelj čovječnosti, vjere i kulture

Fra Vinko PrlićU župi Staševica, koja je smještena između Ploča i Vrgorca, djeluje franjevac provincije Presvetoga Otkupitelja fra Vinko Prlić koji se ubraja među brojne samozatajne svećenike koji su u svom djelovanju pridonijeli spašavanju ljudskih života te promicanju vjere, kulture, općeg dobra.

Plodovi pisane riječi su dugoročniji
O. Prlić u svom radu odgovarao je izazovima i znakovima vremena, kako u vrijeme Domovinskog rata tako i u vrijeme komunističke represije. Posebno je ostavio trag u izdavaštvu, jer je na svim župama, gdje god je djelovalo, pokrenuo župno glasilo. »Više vrijedi pisana riječ nego brojne propovijedi što ih izreknemo mi svećenici spremajući se danima za njih«, kaže o. Prlić. »Primjerice, propovijedi nastojimo izgovoriti kako treba, pogoditi one koje treba, dotaknuti temu u srž, ali ja postavljam pitanje koliko je to urodilo plodom. Mnogi kažu: bilo je dobro, lijepo je govorio, i na tom ostaje.

Na drugoj strani, valja biti svjestan toga kad se nešto napiše, to će netko uzeti, pročitati, razmišljati nad tim i postavljati sebi pitanje zašto je to tako. Ne mora to značiti da će to netko uzeti isti onaj tren kad je ponuđeno i izdano, ali plodovi pisane riječi su dugoročniji i djeluju produženo. Nažalost, toga mnogi nisu svjesni, pa i u našim svećeničkim krugovima.

{sidebar id=4}Zato sam u pastoralu pobornik pisane riječi i to sam promicao u svakoj župi gdje god sam djelovao. Premda mnogi to zanemaruju, u pastoralu je jako važna pisana riječ, jer onda djeluje dugoročno, produžuje ono djelovanje s oltara, ulazi u obitelji, u domove, zahvaća pojedinca, i to na diskretan način koji možda nije u nekoj posebnoj vezi s Crkvom. Primjerice, kad netko treba odgovor na neko životno pitanje ili kad treba neki podatak, logično je da će posegnuti za pisanom riječi i tražiti odgovore, jer nemoguće je pamtiti samo ono izgovoreno. Vođen snagom pisane riječi u Staševici, u toj maloj župi tiskamo povremeno svoje glasilo u 700 primjeraka. Tu su i druga vjerska glasila kroz koja nastojimo promicati crkveni nauk i katoličke stavove. To je važno u današnjem svijetu kad mediji imaju posebnu ulogu, jer oni pored toga što informiraju o određenim događajima, istodobno i formiraju i donose stanovite stavove kod onoga koji ih koristi. Mi u Crkvi moramo ponuditi medije koji promoviraju pozitivne stavove prema životu, općem dobru i svemu onome što promiče nauk Katoličke Crkve«, kaže o. Prlić.

U teškim uvjetima promicao katolička glasila
U svom djelovanju u Prološcu uređivao je list »Proložac«, u Miljevcima glasilo »Miljevci«, u Imotskom »Grad na gori«. »Još dok sam bio odgojitelj u sinjskom sjemeništu poticao sam učenike da pišu. Nastojao sam im prenijeti snagu pisane riječi. Promicao sam to po župama gdje god sam bio. Za mene list jedne župe znači mnogo. On je više od vjerskog karaktera jer u sebi sadrži povijesne, kulturne i druge doprinose koji se odnose na stvarnost toga vremena. Često spaja one iseljene s njihovim rodnim mjestom. U njima budi nostalgiju, prenosi im stvarnost njihova mjesta. To je posebno bilo važno u komunističko vrijeme kad se neprestance negativno govorilo i pisalo o Crkvi. Tada su ti listovi ljudima vraćali ponos i vjerničko dostojanstvo.

»Krajem srpnja 1992. primili smo dopis od Tajništva HBK i od mons. Vladimira Stankovića, tadašnjeg ravnatelja inozemne pastve, s molbom da pripomognemo pri izlasku veće skupine Židova iz Sarajeva. Poslije toga oko 700 Židova izišlo je iz Sarajeva preko Imotskoga. Zanimljivo je bilo kad bi konvoj krenuo iz Sarajeva, onda bi počeli zvoniti telefoni, jer nije bilo mobitela kao sada. Zvali su iz Jeruzalema, Londona, Amerike, zapravo sa svih strana. Ja sam sretan da sam mogao pomoći ljudima u nevolji, jer rat je jedno veliko zlo koje nas je zadesilo«, kaže o. Prlić.

Pa i danas takve stvari doživljavamo. Koji to vjernik ili osoba s ispravnim vjerničkim i domoljubnim stavovima može istupiti u nekom popularnijem glasilu? Nažalost, toga je sve manje. Zato je važno djelovati na toj lokalnoj razini, buditi svijest u narodu o istini, o vrednotama i svemu onomu što je pozitivno za jedno društvo i za jedan narod. Upravo u tim glasilima dobiju prostor oni koji ne mogu iskazati svoje stavove negdje drugdje i čiji se stavovi guše jer često ne odgovaraju dnevnoj politici. Kršćanski nauk je nepromijenjen i dugoročan je, a u njegovu središtu je osoba sa svim svojim potrebama, socijalnim, kulturnim, vjerničkim i inim koji je određuju«, kaže o. Prlić.


Spajao Bosnu s Hrvatskom

U vrijeme Domovinskog rata, dok su mnogi dijelovi Bosne i Hercegovine bili odsječeni od poštanske komunikacije, o. Prlić je neumorno spajao izdavače katoličkih glasila s ugroženim župama. Tako je za vrijeme njegova službovanja u Imotskom Glas Koncila i Mali koncil dopirao u sve župe Bosne i Hercegovine u kojima su živjeli katolici, a do kojih je Ljubo Knezović Žunić svojom snalažljivošću pronalazio različite kanale. Tako su Glas Koncila i Mak do svojih čitatelja putovali poštom, borbenim transporterima, vozilima međunarodne zajednice, s policijom i s vojnicima.

»Kad je došlo do rata, razmišljao sam kako pomoći potrebnim osobama pa sam o tome raspravljao sa svojim fratrima u samostanu. U jednom trenu u Imotskom dekanatu bilo je više od četiri tisuće prognanika i izbjeglica. Tada su mnogi župljani dali na raspolaganje svoje obiteljske kuće kako bi primili prognane sa svojih ognjišta. Nažalost, u travnju 1992. pao je Kupres pa je to stvorilo još dodatne poteškoće za imotsko područje. Tako je stanovito vrijeme u eskalaciji rata, dok sam bio gvardijan u Imotskom, u našem samostanu boravila i katolička i pravoslavna i muslimanska obitelj. Bilo je dana da je u samostanu spavalo po 70 osoba. Nisam razmišljao tko je tko, važno je bilo pomoći ljudima. Čovjek je čovjek, i kad je u nevolji, treba mu izići u susret. Samostan je bio križanje putova ili bolje rečeno stanovito utočište i polazište. U samostanu su odsjedale i brojne delegacije, konvoji, predstavnici međunarodnih zajednica, jer nisu imali gdje drugdje. Uvijek smo nastojali pružiti najviše i najbolje što se moglo.«

Samostanski prihvat za 700 Židova
»Posebno je bilo g. 1992. kad je izlazio konvoj Židova iz Sarajeva. Krajem srpnja 1992. primili smo dopis od Tajništva HBK i od mons. Vladimira Stankovića, tadašnjeg ravnatelja inozemne pastve, s molbom da pripomognemo pri izlasku veće skupine Židova iz Sarajeva. Početkom kolovoza došli su predstavnici Židovske zajednice iz Zagreba, dr. Vladimir Šalamon i Abinud Bencion, s molbom da pomognemo u prihvatu i svemu što treba za izlazak Židova iz Sarajeva. Sudjelovali smo u svemu, a oni su priskrbili potrebne papire od tadašnjih vlasti, štoviše dobili su i policijsku pratnju do Kiseljaka i natrag. Poslije toga oko 700 Židova izišlo je iz Sarajeva preko Imotskoga. Zanimljivo je bilo kad bi konvoj krenuo iz Sarajeva onda bi počeli zvoniti telefoni, jer nije bilo mobitela kao sada. Zvali su iz Jeruzalema, Londona, Amerike, zapravo sa svih strana. Raspitivali bi se za vrijeme njihova dolaska i molili za informacije o svojim najbližima. Po dolasku prihvaćali smo ih u samostanu. Tu bi se malo okrijepili, odmorili i nastavili put dalje. Samostan je bio posebno važan za one bolesne i starije kojima je bilo naporno putovanje. Kasnije su nam mnogi zahvaljivali, pisali, a s mnogima sam još ostao u kontaktu. Tako je 4. listopada 1992. delegacija Židovske općine iz Sarajeva, na čelu s Ivanom Černješem, došla zahvaliti a prije toga pukovnik izraelske vojske Ben-Shacher Samuel i voditelj židovske agencije u Budimpešti Raviv Tovya izrazili su zahvalnost uime države Izrael. Štoviše, pozvali su gvardijana imotskog samostana i još nekoliko najzaslužnijih članova samostana da posjete Izrael o njihovu trošku i susretnu se s onima koji su izišli iz Sarajeva. Iako sam prihvatio poziv, zbog ratnog stanja nisam išao. Ja sam sretan da sam mogao pomoći ljudima u nevolji, jer rat je jedno veliko zlo koje nas je pogodilo«, kaže o. Prlić.

Optužen, iako je spašavao ikone
Osim spašavanja Židova, o. Prlić, kao gvardijan imotskog samostana, spašavao je ikone iz srpske pravoslavne crkve u Glavini Donjoj. Tako je, na traženje crkvenog odbora pravoslavne crkve u Glavini Donjoj, 31 ikona spremljena u franjevački samostan u Imotskom u vrijeme Domovinskog rata. »Slike su na čuvanje samostanu 16. prosinca 1992. predali Luka Ivanišević i Nemanja Dragičević. Ja sam ih preuzeo od njih i potpisao svaku pojedinačno. Kazao sam im da će biti u samostanu dok se ne počne samostan nadograđivati. Zanimljivo je bilo čitati kad nas je glasilo ‘Vojska Krajine’, koje je uređivao Veljko Kadijević, optužilo kako smo uzeli ili bolje rečeno oteli slike te da istodobno prevodimo pravoslavne na katolištvo, i to najviše kroz sprovode. To su bile obične optužbe koje su sami Srbi pobijali. Katolički svećenici Imotske krajine nisu nudili katolički obred sprovoda, već su pravoslavne obitelji u dva slučaja tražili od župnika u Imotskom da vodi sprovod, i to za Petra Pijanovića i Dušana Brkana. Zatražili smo od Nadbiskupskog ordinarijata savjet i rečeno nam je da upute pismenu zamolbu, što smo i tražili. A što se tiče ikona, pismeno su nam se zahvalili Luka Ivanišević i Nemanja Dragičević. Tako s nadnevkom 17. kolovoza 1995. između ostaloga pišu: ‘Gvardijanu i cijeloj samostanskoj obitelji iskreno zahvaljujemo što su nam sačuvali 31 sliku iz naše crkve’«, ističe o. Prlić.

{sidebar id=4}Žrtve treba popisati
Župnik Prlić ističe da se često prešućuje ili zaboravlja ono što dobra čine Crkva i svećenici. Zato je bilo bezbroj optužaba koje se i danas događaju, štoviše i iz političkih i drugih krugova. »Primjerice, premalo se govori o tome da je s područja Imotske krajine i dekanata za Drugoga svjetskog rata i poraća nestalo oko 2.500 osoba. To su nevine osobe koje su samo voljele svoju Hrvatsku. Kao župnik Prološca popisao sam sve poginule i nestale u vrijeme Drugoga svjetskog rata, dakle njih 279. Isto sam napravio popis u župi Imotski gdje je nestalo 170 mladića. Zatim je napravljen popis u Ričicama gdje je nestalo 85 mladića i muževa. U Domovinskom ratu poginulo je 85 mladića i muževa na svim ratištima od Iloka i Vukovara do Zadra i Dubrovnika. Nažalost, Imotska krajina kroz povijest je još od turskih vremena stradavala, a imotski čovjek od oslobođenja od Turaka pa do danas znao je cijeniti pravu borbu za prave ideale. Ako se napravi popis i pokaže mlađima što se događalo, onda ćemo ispravno graditi svoju budućnost. A ne da netko manipulira, kao što se to često događa.«

Približava hrvatske uzore
O. Prlić ističe da je u vrijeme Domovinskog rata, pored brojnih obveza, prihvata prognanih i izbjeglica, bilo potrebno pastorizirati i vojnike pa su svećenici Imotskog dekanata bili na svim bojišnicama. Išli su k vojnicima, slavili misu s njima, i to u večernjim satima kako neprijatelj ne bi primijetio.
U svom pastoralu župnik Prlić posebno promiče pobožnosti hrvatskim svecima i blaženicima. »Molimo se za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, za Mariju Petković od Propetoga, zatim za Ivana Merza, za slugu Božjega Antu Antića. Na taj način želimo vjernicima približiti naše uzore. Tako, gdje god sam djelovao, nastojao sam organizirati hodočašća u svetišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine te upoznati kako našu prošlost, tako i uzore i one koji su nosili teret i križ kroz svoj život. Povijest se ponavlja, a ako je dobro upoznamo i shvatimo njezine poruke, bit će nam bolja budućnost«, kaže župnik fra Vinko Prlić.

Glas Koncila, broj 17 (1766), 27.4.2008.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here