GASTARBAJTERI Imotski četverac bez kormilara igra buće na norveškim fjordovima

norveska

Hrvatska ima još jednoga nezaposlenog manje. To je Ričard Gudelj iz Zmijavaca. Riči, kako ga prijatelji zovu, dobio je posao dostavnog vozača. Ali ne u Imotskom. I ne u Hrvatskoj. Njegova nova adresa je u gradiću Førde, u zapadnom dijelu Norveške. A upravo taj grad, gotovo neprimjetno, postaje pravom kolonijom gastarbajtera novog doba s područja Imotske krajine.

Piše: A. Lončar
Foto: arhiv P. Vidoševića

Priča nas vraća pet godina unatrag i upoznaje nas s glavnim akterom. To je još jedan Zmijavčanin, Petar Vidošević Pepe. Radeći za renomiranu hrvatsku tvrtku, put ga je nakon putešestvija po Albaniji doveo do te skandinavske zemlje. Bio je to pravi preporod: hrvatska je tvrtka radila veliki posao, a Pepe je u dalekom svijetu dobro zarađivao. A onda je sve stalo. – Poduzeće nam je postajalo sve trulije pa sam uvidio da će se vrhunski posao uskoro pretvoriti u kaljužu. Budući da sam u međuvremenu dobro upoznao cijeli sustav i vrednovanje rada u Norveškoj, ali i upoznao neke ljude, počeo sam razmišljati o tome kako bi bilo dobro naći nekakav posao kod privremenih domaćina. I evo me već dvije godine tu. Radim kao vozač u dostavi u jednoj privatnoj firmi i dobro mi je – kaže Vidošević.

Pepe ne skriva zadovoljstvo doživljenim gore i razmišlja o duljem boravku u ovom po broju stanovnika malom mjestu na ušću rijeke Jølstra, ali ipak trgovačkom i industrijskom središtu toga dijela zemlje. – Vjerojatno ću najesen povući i obitelj gore. Imam četiri kćeri i suprugu koja je već bila „u inspekciji“ i sviđa joj se. Ovdje se sve zasniva na radu i povjerenju, nema laganja niti zakidanja. Radnik ima poštenu plaću i dostojanstvo, a toga smo svi mi u Imotskoj krajini itekako željni – ističe Pepe.

A dostojanstven rad i život u tuđini, nakon razdoblja prilagodbe, potom je Pepe omogućio svom šuri Milanu Bajiću, a zatim susjedu i prijatelju Milivoju Ćapinu Tonkoviću. Milivoj, poznatiji pod nadimkom Banana, radi u struci kao mehaničar na jednoj farmi. Ričard, onaj s početka priče, posljednji je kojeg je Pepe „povukao“ u Norvešku. Sigurni smo, neće i ostati posljednji.

A što rade kad ne rade, pitamo našega sugovornika. – Ribolov na fjordu naša je strast, ali pronađemo vremena i za naše tradicionalne igre. U početku je to, zbog nedostatka kvoruma, bio čovječe ne ljuti se, no sad smo četvorica pa dominiraju briškula i trešet. U početku smo se zezali da valja napravit i bućanu, a sada je i to realizirano. Inače, ovdje nema dnevnoga ispijanja kava, sokića i piva kao kod nas. Kave u kafiću nema ispod 25 kuna, a piva ispod 75 pa je lako izgubiti naviku koju smo ponijeli od kuće – priča nam Vidošević.

Upravo skupoća naše junake najviše zabrinjava. – Hrana, cigarete i alkohol značajno su skuplji negoli kod nas. Kutija cigareta, primjerice, košta 110 do 120 kuna. Meso je i do 3 puta skuplje nego u Hrvatskoj, benzin je 15-ak kuna po litri, a kazne u prometu su rigorozne. Da stvar bude gora, ceste su očajne. I vrijeme, kiša gotovo da i ne prestaje padati. Ali nije baš sve tako crno. Česta su sniženja koja idu i do 80 %, a ljudi su otvoreni i spremni pomoći – zaključuje Pepe svoju i našu norvešku priču.

U međuvremenu, u domovini je još jedan nezaposleni manje. Ne znamo kako se zove niti odakle je. U Hrvatskoj sigurno nije!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here