josip_zovko1-150909Čovjek koji voli sve što je imotsko i koji tvrdi da je Imotski jedan od najljepšihgradova u Hrvatskoj pa i šire, mora biti poseban. Takav je i naš prijatelj Josip Zovko, glumac HNKSplit. Tijelom zaposlen na Jadranu, a dušom u Berinovcu (općina Lokvičići) odakle i potječe, iskazao je volju progovoriti za Imotske novine o filmu, kazalištu, Vedranu Mlikoti, kao i o tome zašto je danas u našoj zemlji teško biti glumac. Za Vladu Gotovca, Crveno i Modro jezero, planinu Biokovo, kao i za cijeli naš krajolik reći će da su fenomeni od Boga dani, sa čime se Imoćani itekako moraju ponositi. Odigrao je preko 50 uloga, kazališnihi filmskih, a ipak najpoznatiji ostaje po ulozi Mate iz filma Ognjena Sviličića impozantnog naslova „Da mi je biti morski pas”.

Kazalište i film. U kojem su položaju?

ZOVKO: Kazalište ima puno kategorija u kojima su prisutni politika, znanost i umjetnost. U njemu je neminovna i duhovnost. Kazalište je prostor u kojemu čovjek nalazi emotivnost i izgradnju do katarze. Biblija je na neki način odgojila kazalište, dok Grčka i Rim nisu kazalište nego priredbe. Kazalište je snažnije, a film mi je draži iako je omalovažavan.

Široj javnosti ostao si poznat iz filma Ognjena Sviličića „Da mi je biti morski pas”, za kojeg si ujedno i nagrađen. Josipe, koliko si osobno zadovoljan tim filmom?

ZOVKO: Moram biti zadovoljan jer je to moje prvo veliko pojavljivanje pred kamerama. Poseban je osjećaj gledati sebe na velikom platnu, pogotovo na jednom festivalu u Puli pred tri tisuće ljudi.

Na filmu uglavnom dobivaš sporedne, tj. male uloge. Zašto?

ZOVKO: Čisti paradoks. To bi trebalo pitati cijeli hrvatski ustroj filmske produkcije. Prije je bilo drukčije, znalo se cijeniti npr. glumce poput Milene Dravić, Zdravke Krstulović, Borisa Dvornika, Šerbedžije, Šovagovića itd. radi njihove vrijednosti. Nije bilo važno odakle tko dolazi. Danas se to gleda. Imamo desetak ljudi koji se stalno motaju uokolo, i redateljskih i glumačkih, a mislim da ne zadovoljavaju ono što je najvažnije, a to je publika. Male uloge su frustracija. Trebalo bi raditi audicije i ići nekim drugim linijama.

Kakav je danas hrvatski film?

ZOVKO: Danas je hrvatski film travestiran. Ako ga gledamo kroz povijest, nekad je bio puno bolji. Stotine dobrih filmova cenzurirani su ili spaljeni. Kad je sama tehnika bila toliko loša, film je bio toliko jak, recimo film „Lisice” koji govori o problematici jednoga društva. Bilo bi dobro napraviti film o ratu s naslovom «Ratnik« .

Igrao si i u filmu „Najveća pogreška Alberta Einsteina”. O čemu se tu radi?

ZOVKO: To je prvenstveno artistički film. Nisam pobornik takvih ostvarenja, više me privlače filmovi koji imaju zanatske predispozicije: scenarij, knjigu snimanja, kadrove, glumce, rečenice koje se ne daju mijenjati nego eventualno korigirati, probe itd. Ovaj film nosi takvo ime zbog toga što se radi o devastaciji, zloupotrebi političkog sistema u kojem se gubi jedna kompletna obitelj, a time i društvo. Einstein je bio skroman čovjek, ali uzalud mu znanje, teorija relativiteta atomske fizike, kad su ljudi koristoljubivi i materijalni.

Najdraža uloga?

ZOVKO: Jedna od najdražih uloga bila mi je u predstavi „Bijelo” Dubravka Mihanovića koja je ujedno bila moj debi, gdje glumim pitura čija su pitanja vrlo kratka. Tu sam se zbilja uživio, što je vidio i stručni žiri, pa sam u Rijeci nagrađen za najboljeg mladog glumca. Dosta je slična onoj ulozi Mate u filmu „Da mi je biti morski pas”.

Boris Dvornik ili Fabijan Šovagović?

ZOVKO: Boris je glumački stamen, veličina svugdje veća nego u svom kazalištu. Kod nas nije cijenjen koliko u svijetu, prvenstveno kao filmski glumac. Teško je reći tko je uistinu bolji jer su oba veličine podjednake snage. Obojica su vrlo, vrlo visoko da bi ih se moglo procjenjivati.

josip_zovko3-150909Je li danas u Hrvatskoj teško biti glumac?

ZOVKO: Mišljenja sam da jest teško jer se glumom počeo baviti „svatko”. Danas je teško biti glumac profesionalac, živjeti od toga i biti cijenjen na relevantan način, zato što sve vrijednosti i vještine padaju u drugi plan kada netko dođe tko zna otkud i ide snimati seriju od 150 epizoda. To je nenormalno. Potom se napiše njegovo ime i prezime, a kasnije doda i glumac. Od čistog glumačkog zanata teško je opstati.

Kazališnom predstavom „Priredba” okušao si se premijerno i kao redatelj. Što je zapravo teže – biti glumac ili redatelj?

ZOVKO: Odlično pitanje. Mislim da je to podjednako teško, jer redatelj treba respektirati glumca u startu, kako bi dobio jedan pozitivan temelj. Tako je kazalište i krenulo. U „Priredbi” se govori kako je dosta da redatelji misle tuđim glavama. Ako glumca zavežeš ili mu naređuješ, onda predstava ne može biti kvalitetna. Teže je biti glumac jer te publika treba cijeniti, dok možda redatelj pijucka kave, sokove ili «češe» vino. ZOVKO: Radišna osoba. Često su me vezali za njega i mislili kako mi je on otac, ali nije. Čak nismo niti rod.

Navodno ga ne vole u Imotskom?!

ZOVKO: To je žalosno! Ne vole ga jer su se pomiješale dvije jabuke – politika i kultura.

Kakav je glumački odnos na relaciji Mlikota – Zovko?

ZOVKO: Nas dvojica dosta smo različiti.

Po čemu ste različiti?

ZOVKO: Različiti smo u stavu o poimanju ozbiljnosti, duhovnosti, kazališta i uopće u shvaćanju umjetnosti. Ja sam okrenut kazalištu i filmu, on se upušta u menadžerske, organizacijske vode, pa čak i na granice politike. U raznim intervjuima daje izjave o kojima ja ne želim govoriti, jer ne spada u domenu mog zanata.

Je li „pogodio” s dovođenjem kazališta u Zagvozd?

ZOVKO: Pogodio je svakako gledano u globalu, ali se to pretvorilo u utrku, megalomaniju, za razliku od onog što je bilo u samom startu. Sve ide polako i slatko pa prijeđe u nekakvo natjecanje s nekim ili nečim apstraktnim. Bolje je dovesti dvadeset gledatelja koje će zanimati jedna pučka predstava i dovesti samo pet predstava koje razumije taj puk nego se natjecati s nekim festivalima. Ne može tri tisuće ljudi gledati predstavu kvalitetno. To je nemoguće u ambijentu kakav je u Zagvozdu.

Nešto o serijalu „Naši i vaši”?

ZOVKO: Mi smo sada što se tiče televizije nekako krahirali. Ako ćemo raditi statistiku, ljudi su obožavali tu seriju, bez obzira na sve njene mane i probleme. Nama nedostaje takvih serija. „Naši i vaši” su se pojavili upravo zbog toga jer su gledatelji željni dobrih serija, kao što su to bili Gruntovčani, Malo i Velo misto, Prosjaci i sinovi… Ljudima je smiješno gledati razmirice Zagoraca i Hercegovaca jer se na neki način prepoznaju u tome.

Bi li prihvatio ulogu u sapunicama?

ZOVKO: Egzistencijalna ili socijalna situacija natjeraju te da nešto prihvatiš, mada o tome imaš nekad i negativan stav. Ne bih pod svaku cijenu, ali bih prihvatio. Od nečega se mora živjeti.

Je li na pomolu novi filmski angažman?

ZOVKO: Nešto se radi, ali to još nije za javnost. Dok autori ne potvrde, o tome nemam pravo govoriti. Mislim da bi se moglo dogoditi nešto zanimljivo, na tragu jedne koprodukcije.

josip_zovko2-150909Hoćeš li ovo ljeto sa HNK Split u Zagvozd?

ZOVKO: Ne znam jer nemam informaciju niti poziv. Također ne znam što bi moglo gostovati jer uvijek dolazi do promjena. Čim su promjene, kazalište postaje ogledalo i to na malo iskrivljen način, tako da nismo sigurni. Ovo sa Zagvozdom je fenomen, za nekog pozitivan a za drugog negativan.

Imotska sila?

ZOVKO: Nešto fenomenalno. Imotski je sam po sebi kazalište.

Na čemu trenutno radiš?

ZOVKO: Trenutno radim „Ribarske svađe”. U pitanju je jedna pučka predstava u kojoj će se ljudi malo nasmijati i veseliti jer je dosta monotonije i filozofskih razmišljanja.

Razgovarao: Darko LONČAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here